Autor: Liz Price, prijevod: Marko Budić (SO HPD Željezničar)

Borneo

Osim Merapoha svakako smo htjeli osjetiti i duh egzotičnog Bornea pa smo se tako odlučili za posjet nacionalnom parku Gunung Mulu na ovom trećem po veličini otoku na svijetu.

Obala otoka je zbog močvarnih šuma relativno nepristupačna, što kao posljedicu ima i slabu naseljenost obala. Čak niti većina rijeka nisu (zbog morskih nanosa) pristupačne s morske strane. Sve to uz tropsku klimu uzrokuje gustoću stanovništva od samo 16 stanovnika po km2. Najviša točka na otoku je Mount Kinabalu (4101 metara) i nalazi se na sjeveroistoku otoka, a iako je bio predviđen kao jedan od ciljeva ekspedicije zbog logističkih (financijskih) problema odustalo se od uspona na njega. Velika područja otoka su pokrivena gustim prašumama, ali podaci Svjetskog fonda za prirodu (WWF) i UN-ova programa za okoliš (UNEP) pokazuju da je u drugoj polovici 20. stoljeća na Borneu izgubljeno oko polovice šuma. To je najviše vidljivo iz zrakoplova kad se osim krvotoka blatnih vijugavih rijeka vide nepregledna polja palmi uljarica kao i iskrčena područja. Palme uljarice daju plod svaki mjesec što ih čini vrlo isplativim biljkama za uzgoj, a prilikom sječe njezini ostali dijelovi se koriste za bio-masu i proizvodnju gnoja. Malezija je navedimo, najveći izvoznik palminog ulja na svijetu. Osim palmi, šume se krče i zbog iskorištavanja skupocjenih tropskih stabala.

Borneo je ipak središte biološke raznolikosti svijeta. Na njemu nalazimo 15 tisuća vrsta biljaka cvjetnica, tri tisuće vrsta drveća, 221 vrstu sisavaca i 420 vrsta ptica. Borneo je i jedini dom orangutana. Blago Bornea ne čine samo nevjerojatna prirodna baština, već i tradicijska plemena. Tridesetak naroda živi na otoku, a među njima istaknuto mjesto imaju Penani koje smo imali priliku posjetiti u njihovim tradicionalnim dugačkim kućama (Longhouses). Da su navikli na novo doba pokazuje i to da su napravili vrlo uspješan posao sa prodajom tradicijskih suvenira sa posebnim naglaskom na svoju ljudoždersku prošlost.

Nacionalni park Mulu Caves

Nacionalni park Mulu „Caves“ na Borneu se smatra jednim od važnijih speleoloških lokaliteta u svijetu, a posjeta njemu dijelu „speleološke opće kulture“ jer se u njemu nalaze zaista impresivni objekti od kojih smo najpoznatije i posjetili. Park pokriva područje od oko 52 865 hektara i sastoji se od ukupno 17 različitih biljnih zona sa preko 3500 poznatih biljnih vrsta. Posebno se ističe 109 vrsta palmi što je jedinstveno i u svjetskim razmjerima. Područje Mulua je proglašeno Nacionalnim parkom 1974. godine, a od 2000. je i na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine. Godišnje ga posjeti oko 15 000 ljudi a do njega se dolazi uglavnom avionskom linijom na mali lokalni aerodrom. Velika većina tih posjetioca su turisti na jednodnevnom obilasku turistički uređenih špilja i promatranju izlaska šišmiša iz Deer Cave.

Glavno sredstvo prijevoza na Borneu je bio čamac odnosno Longboat, drveni čamac u koji stane 10-ak ljudi, a koji karakterizira motor na dugoj osovini. Samo kretanje u džungli je izuzetno teško, što zbog guste vegetacije što zbog topline i vlage u zraku. Smještaj je bio organiziran u hostelu unutar nacionalnog parka u urednim i dobro održavanim objektima sa vrlo povoljnom cijenom smještaja. Vodiči su članovi lokalnih plemena, ali u zadnje vrijeme počeli su uvoziti i radnu snagu sa drugih krajeva Bornea ili Indonezije dok upravu vode Englezi. Obzirom da sam u Mulu Caves proveli dosta dana s vodičima smo se odlično sporazumjeli, odigrali čak i odbojku i pokazali kako tulumare Hrvatski špiljari.

Postojanje velikih speleoloških objekata domorocima je poznato oduvijek, a zapadnoj civilizaciji od 1858. godine kad se u literaturi navodi da na tom vapnenačkom području postoje ogromne špilje. 1961. godine Malezijsko geografsko društvo istražilo je prve velike objekte poput Deer Cave kao i dijelove Cave of the Winds.

Deer Cave ime naravno duguje jelenima koji su dolazili u i oko špilje dok je špilja poznata i u svjetskim razmjerima. Iako je duga samo 4,2 kilometra njezin glavni kanal je spektakularan, širok 170 metara i prosječne visine od 120 metara. Glavni ulaz je pak 146 metara širok dok je drugi ulaz u „Garden of Eden“ 140 metara širok. Malezijci vole naglašavati da je to najveći kanal na svijetu, no izgleda da je kanal u još jednoj spektakularnoj špilji, Hang Son Dong u Vijetnamu ipak veći.

Deer cave je poznata i iz BBC-jevog dokumentarca „Planet Zemlja“ i izlasku 3 milijuna šišmiša iz nje, po koloniji svjetlećih crva koji na taj način love mušice i po formaciji stijena koja liči na Abrahama Lincolna. Sam doživljaj veličine i čuđenje veličinom špilje je donekle pomućen ogromnim količinama guana.

Veliku prekretnicu u razvoju Mulua donijela je velika ekspedicija Britanskog Kraljevskog geografskog društva koja je 1977 i 1978 istraživala područje prašume Mulua. O njenoj veličini i značaju govori podatak da je to bila najveća znanstvena ekspedicija u povijesti Velike Britanije. U njenom radu sudjelovalo je i 6 speleologa koji su tokom tri mjeseca istražili više od 50 kilometara novih kanala. Zbog uspjeha te ekspedicije organizirana je i posebna speleološka ekspedicija 1980 godine koja je istražila dodatnih 50 kilometara novih kanala uključujući i poznatu dvoranu „Sarawak Chamber“ u Špilji Good Luck Cave.

Sarawak dvorana u špilji Good Luck Cave (impresivnih 700 x 400 x 70 metara) je najveća podzemna dvorana na svijetu i nalazi se na kraju 2,9 kilometara duge špilje Good Luck. Do ulaza u špilju vodi 13 kilometarski hod kroz džunglu pri kojoj se prelazi više rijeka i potoka. Početak špilje je karakteriziran vodenim tokom u 5 metara širokom kanjonu koji vodi do malog jezera promjera 15 metara koji je, kao i većina špilje neprohodna ukoliko se nivo vode digne. Voda je izuzeto ugodna i bistra. Nakon jezera počinje penjanje iznad vode do ulaza u dvoranu. Samu veličinu dvorane je teško doživjeti jer je naša rasvjeta na kacigama nije mogla dohvatiti. Jedino kako uspijete shvatiti njezinu veličinu je kad se ljudi rasporede po dvorani i kad ih usporedite sa dvoranom. Špilju je stvorio vodeni tok koji iz dvorane vodi prema Hidden Valley, skrivenoj dolini koji smo kasnije i posjetili. Daljnje ekspedicije, njih čak 14 do 2012. godine uredno su istraživale i crtale na desetke kilometara novih kanala.

Clearwater System koji domaćini vole opisivati kao (volumno) najveću špilju na svijetu što ona sa 30,347,540 m3 na 189 kilometara dužine možda i jest je još jedna od posječenih špilja. Ona se trenutno nalazi na 9 mjestu po dužini na svijetu, a cijeli sistem obuhvaća više međusobno spojenih špilja. Sistem čine dvije podzemne rijeke, manja Goldflow i veća Clearwater koja ima protok od 150 000 metara kubnih vode po satu, ali i mnogobrojni suhi kanali, dvorane, nove rijeke, ušća, jame i ostale divote.

Za kraj putovanja proveli smo 2 dana u Kuala Lumpuru. S stanovišta ekspedicije, Kuala Lumpur je zanimljiv zbog jedine veće nesuglasice u grupi, a koja se dogodila odmah po dolasku u Kuala Lumpur zbog sitnice. Ekspedicija je funkcionirala više nego dobro kao grupa dok se je kretalo po džungli i po špiljama usprkos što se većina ljudi nije toliko dobro poznavala no dolaskom u „civilizaciju“ pojavili su se i problemi. Problem smo lako riješili rasformiranjem zajedničke blagajne i podjelom u manje grupe, svaka sa svojim interesima. Kuala Lumpur je urbana džungla sa 1,8 milijuna stanovnika u gradskom području i čak 7,2 milijuna u metropolitanskom području. Iako je većina zgrada Vlade preseljenja u obližnje administrativno središte Putrajayu, Kuala Lumpur je neprijeporno poslovno središte Malezije i Jugoistočne Azije. Njegov zaštitni znak su impresivni Petronas tornjevi sa 452 metra visine kao i jednotračna nadzemna željeznica, Monorail koju su zanimljivo projektirali Hrvati.

Gledajući ukupne troškove od oko 13 000 kuna, najveći dio, otprilike 8000 kuna je išao za avionske karte. 2500 kuna je koštao boravak na Borneu (8 dana), 1500 boravak u Merapohu (10 dana)i oko 1000 boravak u Kuala Lumpuru (2 dana). Ta cijena je prosječna, po članu ekspedicije, a uključuje sve pa i kupnje suvenira i poklona.

Veliki uspjeh ekspedicije je prije svega to što su i nakon našeg odlaska te prije nepovezane grupe nastavile sa istraživanjima i organizacijama obuka u i oko speleologije. Tako redovno održavaju tečajeve, napravili su prvi Speleološki dom u Maleziji, zajedno istražuju i bore se da očuvaju špilje Merapoha. No, najveći uspjeh i zadovoljstvo je veliko prijateljstvo koje se je razvilo između svih članova. Upravo je nevjerojatna ljubaznost i srdačnost domaćina koji su se toliko trudili oko nas da je to prešlo i naša najveća očekivanja. Iako zvuči prenapuhano i kurtoazno činjenica je da se u Maleziji osjećate kao doma. Kao mali poklon u Maleziji smo ostavili i ponešto od pojedinačne i skupne speleološke opreme koja se što je najvažnije i često koristi. Također, kontakti sa Malezijcima su svakodnevni, a pojavila se i ideja o slanju jednog Hrvatskog speleologa u Maleziju 2013. godine kao nastavak suradnje. Posebno je bila pozitivna atmosfera u ekspediciji, s puno špiljarskog duha i zafrkancije na jednoj strani, ali i poštenog rada na drugoj.

Literatura:

• Jembrih, S. i Price, L. (2006): Speleologija u Maleziji, Speleolog 54, 24-27, Zagreb
• Kovačev, M. (2012): Croatian speleological expedition in Malaysia, Zbornik sažetaka Skupa speleologa Hrvatske 2012, 31, Zagreb
• Malenica, M. (10.01.2013) Moja prva džungla, http://www.naturala.hr/moja-prva-dzungla/1421/ (datum pristupa 10.01.2013)
• http://hr.wikipedia.org/wiki/Malezija (datum pristupa 10.01.2013)