Rapska socijalna pedagoginja obišla "pola svijeta"
 |
Nisu to bili turistički, nego avanturistički obilasci Kirgistana, Kazahstana, UAE, Nepala, Indije i Turske. Kroz udrugu Kocka, kao i kroz rad u školi, Kristina nastoji pokazati mladim Rabljanima i svima ostalima da se može putovati i sa relativno malo novaca i na drukčije načine, te da čovjek kroz putovanja upoznaje druge kulture i ljude, ali i samoga sebe |
Vjerojatno nije previše reći da Kristina Ribarić, socijalna pedagoginja OŠ Ivana Rabljanina, suosnivačica udruge za djecu i mlade Kocka te pokretačica popularne facebook grupe Rapska vozidba, može biti sjajan uzor malim i mladim Rabljanima. Kristinu je gotovo nemoguće »faliti« na Rabu, uključena je u brojne djelatnosti u sklopu svog posla i šire, ali razlog ovog teksta je nešto sasvim drugo – njezina putovanja po svijetu u društvu Vitomira Maričića, također dijelom Rabljanina. Nisu to, naime, bili turistički obilasci, nego avanturistički, i to u Kirgistan, Kazahstan, UAE, Nepal, Indiju i Tursku. Kako je istaknula, Kristina na taj način između ostaloga nastoji pokazati mladim Rabljanima i svima ostalima da se može putovati i s relativno malo novaca, na drugačije načine od uobičajenih.
– Za putovanja sam baš uvijek motivirana, što zbog upoznavanja novih kutaka ovog svijeta, što zbog boljeg istraživanja nekih već i ranije posjećenih, a što zbog ljudi, novih iskustava, kultura, hrane, ideja i ne manje važno – upoznavanja i mijenjanja sebe. Putovanja su jedna od aktivnosti koje su uvijek zanimljive, a kojima možemo jasno pokazati da je granice otoka, države, kontinenta ili bilo čega drugog puno lakše prijeći nego što mislimo, kaže Ribarić, dodavši da je u putovanja oduvijek bila zaljubljena, pogotovo otkad je posljednjih godina počela putovati na nesvakidašnji način.
Ekspedicije
– Vitomirovo volontiranje u udruzi Kocka i naša stalna planiranja novih projekata te pokušaji realizacije ideja, rezultirali su i time da su ekspedicije koje je on organizirao sada krenule i kao službeni projekt Kocke. Kocka se bavi organizacijom slobodnog vremena djece i mladih na otoku Rabu, a kroz projekte koje provodi pokušava mlade poticati na istraživanja sebe i svijeta oko sebe, upoznavanje i prihvaćanje različitosti koje nas okružuju, ostvarivanje svojih snova i ideja, te bavljenje vrijednim aktivnostima u kojima mogu otkriti ili razviti neke svoje talente, želje, jake ili slabije strane, čime su se ciljevi kojima se vode projekti ekspedicije poklopili s Kockinima. Udruga prati inicijativu ekspedicija kroz protekle dvije godine otkad sam i ja postala dio ekipe i sudjelovala u istraživanju planina, ali i okolnih mjesta u Rusiji 2012., Južnoj Americi 2013. i ovo ljeto u Aziji.
Ribarić ističe da zemlje koje će posjetiti biraju prema više kriterija, od onih u kojima još nisu bili, onih do kojih je kombiniranje avionskih karata jeftinije, zemalja koje su same po sebi jeftinije, onih u kojima se nalaze dragi ljudi koje žele sresti…
Kako ističe Kristina,neizbježan dio ekipe na putovanjima je Mali princ. – To je figurica na koju sam naletjela prilikom svog prvog putovanja na koje sam išla sama i koja se od tada redovito javlja u mojim pričama i fotografijama. To je »obična« figurica koja je kroz ove godine postala neki neizbježni detalj s mojih putovanja i kojoj sam obećala pokazati što više kutaka ovog zanimljivog svijeta. Kada ne putujemo, onda radimo u školi i djeca koja dolaze u moj ured znaju gdje je bio, pričaju s njim, o njemu i kroz njega. »Mali Princ« je jedna od meni najdražih knjiga, a njegova me figurica podsjeća na neke stvari koje su meni važne. Lijepo mi je i kad čujem da je netko ponukan figuricom Malog Princa ponovno pročitao knjigu i pronašao neke nove, za sebe važne poruke, postavio neka nova pitanja, ili samo čitao.
– I ne manje važno, kada je u pitanju ekspedicija – zemalja koje nude planine ili neke druge zanimljivosti koje dodatno mogu začiniti obična turistička razgledavanja. Za odabir ovih zemalja glavni je krivac Vitomir, kojem je uvijek želja bila posjetiti planine Kirgistana koje glase za najljepše planine svijeta. Mi smo prihvatili izazov, a onda je uslijedilo planiranje dijela putovanja nakon samog uspona na jednu od planina gorja Pamir. Iako sam se veselila cijelom putovanju, osobno me najviše privlačio dio puta u Nepal i Indiju koji nije razočarao, a osim Nepala i Indije, Kirgistan me neplanirano, ali potpuno osvojio, dodaje Kristina, istaknuvši da ju je i ovo putovanje promijenilo.
Putovati može svatko
vlagu, te se iz logora jednog od najviših »sedamtisućnjaka« odjednom našli na umjetno izgrađenim otocima Dubaija, da bi zatim bili u Nepalu koji glasi kao najviša zemlja svijeta.
Različitosti smo sretali i među ljudima, kulturi ophođenja, zakonima, otvorenosti, odnosima prema turistima, zaista u svemu. Nekad imam osjećaj da je dovoljno da prenesem svoj doživljaj puta i svoju ljubav prema putovanju da »zarazim« sugovornike i potaknem ih na planiranje nekih njihovih putovanja. Ono što im uvijek kažem je da putovati može zaista svatko, neovisno o financijama. Ukoliko se na vrijeme prouči karte, istraži mnogobrojne web stranice s letovima, može se iskombinirati zaista jeftino i lijepo putovanje. A ako ste još uz to spremni na jedan drukčiji vid putovanja, možete koristiti couchsurfing i tako upoznati nove ljude, spavati u vrećama, šatorima, autima, gdje god, kao i stopirati, dijeliti prijevoz, jesti u lokalnim restoranima i slično. Mogućnosti su mnogobrojne i sve ovisi samo o nama. To je naravno namijenjeno onima koji mogu ići na putovanja bez dozvola svojih roditelja. A što se tiče onih mlađih, s kojima svakodnevno radim kao stručni suradnik u rapskoj školi, njima svojim pričama pokušavam približiti drukčije kulture, učiti ih toleranciji i različitostima, te prilikom pomaganja u svladavanju gradiva koje sadrži neke djeliće putovanja koja sam prošla, pokazati im to kroz svoje fotografije i priče, što odmah bolje pamte.
• Vrlo se živopisno sjećam svetoga grada Indije, Varanasija, čije mirise, točnije smradove i slike neću samo tako zaboraviti. Slika nabujale rijeke Ganges na čijoj se obali pale mrtvaci, gdje pored njih leže ljudi koji su došli umrijeti kako bi, prema vjerovanju, išli direktno u nirvanu, a u rijeci zajedno plutaju ljudski leševi, zaigrana djeca, sveti ljudi u trenutku molitvi i krave koje su se maločas olakšale na obali i u čijem se izmetu i smeću djeca nesmetano igraju.
• Scena iz Kirgistana gdje smo ulazeći u kanjon u kojem se nalazilo sportsko penjalište nabasali na specijalnu postrojbu vojske koja je taman imala vježbe i čiji je dio vojnika bio odjeven u teroriste. Nakon što smo prošli kroz to »ratno« polje i odradili planirano penjanje, vojnici su nas pozvali na čaj i fini ručak u domaćoj atmosferi.
• U Dubaiju me, koliko god sam bila spremna na to, iznenadio odnos prema ženama koji mi se nije svidio. I činjenica da smo do dugo u noć tražili mjesto u kojem bi na spavanje primili jednu ženu i tri muškarca. Kada smo na kraju naletjeli na Bjelorusa koji nas razumije, uspjeli smo se oko jedan sat u noći smjestiti, ali pod uvjetom da iz prostora izađemo odvojeno. Stražar nas je pak opomenuo kada smo se na javnom mjestu htjeli poljubiti.
• U Indiji smo probali hamburger koji košta samo 2 kune, spavanje u sobama za 20 kuna, te smo isto tako upoznali nov način putovanja javnim prijevozima, posebno vlakovima za koje je važno samo imati neku vrstu rezervacije čime se onda možeš uloviti za bilo koji dio vlaka, ako staneš. Nerijetko su ljudi smješteni po krovu vlaka, i odrasli i djeca, i tako putuju duž Indije.
• Kao jednu od zanimljivosti s puta, često pričam i kako su me stražari pustili u Taj Mahal s figuricom Malog Princa tek nakon puno pojašnjavanja što je ta figurica i nakon obećanja da je neću vaditi iz torbe dok šetam tim kompleksom.
Premalo cijenimo Rab
Nakon svih tih putovanja i iskustava, neizbježno pitanje glasi – je li na Rabu doista najljepše, kao što su Rabljani uvjereni, ili postoji neki ljepši kutak svijeta?
– Teško je to pitanje. Rab je zaista prekrasno mjesto i što više putujem, više sam svjesna toga što sve imamo, a ne cijenimo i ne primjećujemo. Kao i cijela naša zemlja. Rijetki su djelići svijeta u kojima je priroda ovako blaga i darežljiva. Ali ipak, osim što bismo trebali biti svjesni mjesta u kojem živimo i njegovih ljepota, trebali bismo se svi zajedno svakoga dana truditi da ga učinimo boljim mjestom za život, na sve načine. Puno je toga na čemu treba raditi kako bi postalo najbolje mjesto za život. Sve je na ljudima, a to je ono što pomalo otežava, smatra Kristina, kojoj ne nedostaje planova za buduća putovanja.
– Mnogo ih je, možda čak i previše ako pričamo o mogućnostima, vremenu i novcu. Ali ipak, trudim se svaki slobodan trenutak iskoristiti na te meni dragocjene načine i nadam se da će ih biti što više. O planovima zasad neću previše jer se oni brzo mijenjaju, ali zainteresirane mogu pozvati da ih prate na našoj stranici na facebooku, kao i na web stranici ekspedicija.net.
Ivor Balen - Novi list, listopad 2014
