Predstavljamo novog putopisca? Ne, putopjesnikinju.

Da putovanja djeluju na različite načine i motiviraju vas u kreativnim smjerovima pokazuje nam i mlada putopjesnikinja Maja Klarić. Svakako nije česta forma - putopjesništvo, ali svakako je vrijedno pažnje. Uživajte u novoj priči.

Putovanje ispunjava putnika na razne načine, novo mjesto on doživljava svim osjetilima – kuša nova, tradicionalna jela, promatra dotad neviđene prizore, sluša lokalnu glazbu i glazbenike, upija mirise, okuse i zvukove, opipava nove predmete, rukuje se s novim ljudima. Jednako tako, svoje putovanje može i opisati na različite načine: fotografijom, filmom, pričom - ali i pjesmom.

 

Putopisna poezija jedan je od oblika opisivanja putovanja i to onaj koji naglasak ne stavlja na praktična uputstva i povijesne podatke, brojčane pokazatelje ili šture činjenice, već na sam doživljaj mjesta i lutanja. U njoj čitatelj možda neće pronaći upute kako doći od točke A do točke B, ali će saznati kako će se osjećati na tom putu i što bi mu se moglo dogoditi dok ide od jedne točke do druge. Možda neće saznati koliko košta ulaznica za Machu Picchu, ali će pročitati kako je to dospjeti konačno do Izgubljenog grada Inka nakon dugog penjanja. Neće saznati koliko tona manga se proda u Brazilu godišnje, ali hoće kakav okus ima voće koje ti padne u ruke dok se šećeš nekom pustom pješčanom plažom Atlanskog oceana.

 

Putopisna poezija je i način da se čitateljima putopisa „podvali“ malo poezije, zanemarenog žanra za kojim rijetko posežu u knjižnicama, i na taj im način otvori oči za jedno drugačije viđenje književnosti. I svijeta.

 

Sa svojih putovanja donosim malo fotografija, ali zato čuvam tri zbirke poezije: „Život u ruksaku“ i europska putovanja, „Quinta Pitanga“ koja me uvijek iznova vraća u Brazil i Maroko, te „Nedovršeno stvaranje“ s poezijom napisanom između koraka prosutih po Južnoj Americi.

(Ulomak iz zbirke „Život u ruksaku“, AGM 2012.)

Mračne ulice i druge opasnosti

Dok sam se spremala za polazak
Redom su mi govorili da se čuvam
Ne znajući da odlazim
Upravo zato kako bih pobjegla
Od stvari kojih bi se trebalo čuvati

Hodajući četvrtima nepoznatih gradova

Noćas istražujemo Barrio Gotico u Barceloni
Sutra Bairro Alto u Lisabonu.
Noću gradovima najviše pripadamo.
Dok pijemo morangoscu, sangriju ili Estrellu
Osjećamo da ih poznajemo bolje.

Ponekad mi se čini
Da je ovo putovanje
Puno rastanaka
Od gradova u kojima bismo mogli ostati.

Potrage

Putujemo možda zato što mislimo
Da još nismo vidjeli pravi zalazak sunca
I da je na obali pored Lisabona
Lakše čuti onaj jedan buć
Kad sunce upadne u more

Putujemo možda samo zato što volimo
Spremati i raspremati stvari
Jer volimo prijateljima pokazivati fotografije
I stavljati im suvenire na police

Zbog mnogih drugih stvari
Pored putovanja samog
Ponekad i samo zato
Da se možemo vratiti kući

Ulazak

Vedra noć na turskoj granici:
Veliki bijeli mjesec obasjava tračnice
Udaljeni žamor konduktera
Koji piju kavu u dnu vagona
Naše stvari razbacane po podu
Uskoro će šest i prva predgrađa
Naslonjena na zamagljeno staklo
Čekam da iz beskrajne tame
Izrone poznati obrisi
Aje Sofije i Plave džamije
Palače Topkapi i mostova preko Bospora
Čekam da zamirišu
Začini s bazaara
Da se kroz studenu noćnu tišinu
Probiju glasovi trgovaca
Da postane stvarno sve ono
Što si nabrojio
Kad sam te pitala
Na što misliš
Kad misliš na Istanbul

(Ulomak iz zbirke „Quinta Pitanga“, VBZ 2013.)

Ilha do Medo

Danas je oseka tolika
Da Otok straha više nije otok
Već nešto sasvim blizu,
A koraljni greben oko Itaparice
Sprječava svaku mogućnost bijega.

Danas smo primorani ostati na obali
I suočiti se sa svim što smo odgađali
Nedovršenim strofama
Krnjim rečenicama
Opkoračenjima kojima smo se služili
Samo kako bi pobjegli
Iz jednog stiha u drugi
Kupujući vrijeme
I odgađajući kraj.

** Ilha do Medo, Otok straha, minijaturni otok u Zaljevu svih svetih

Obale užitka

Ujutro
Površina se oceana neprimjetno povlači
Poput plesa Yemanje*
Dozivajući nas da je slijedimo
Ocean je dnevni boravak
U kojem starije žene
Sjede i besposleno čavrljaju
Dok muškarci golim rukama pecaju ručak
Neočekivana struja krivuda kroz plićak
I ostavlja serpentine na pijesku
Prije nego nestane u dubini
A mi
U snolikom prepuštanju prvom tjednu na otoku
Još uvijek ne možemo vjerovati
Da je priroda bila baš toliko darežljiva
Prema ovim obalama
Prema nama

* Yemanja, jedna od glavnih orixa odnosno božica u candombleu, afrobrazilskom religijskom kultu, zaštitnica mora i plodnosti

Angažirana književnost

S jedne strane avenije Sete de Settembro
U tijesnom antikvarijatu Praia dos Livros
Kasni večer poezije.
Za stolom u kutu
Mladi salvadorski pjesnik
Ponosno priča o životu,
O gradu, ljudima, ulici,
Tim važnim temama koje obuhvaćaju sve,
A ne znače ništa.
Pola sata potom
Publika se smije na svaki drugi stih
Plješće i zviždi na uzbudljive dijelove
I ništa mi više nije jasno.
Slijedi rasprava o književnosti
O tome koliko je važno raspravljati o književnosti
O poeziji, utjecaju europskih autora na brazilske
Zaključci impresivni i bitni za buduće naraštaje
Koji će raspravljati o tome
Koliko je bitno raspravljati o književnosti.
Gutljaj Svete Helene košta osam reala
I lakše klizi ako se pritom ne gleda na Aveniju
Gdje se za osam reala može kupiti puno više
Vina.
Po podu se povlače goli, bez kartona
Čistači salvadorskih javnih površina
Uglavnom sredovječni muškarci ili starije žene
Mršave poput drški metle.
Ulica zaudara po mokraći,
Otpacima koji su se užegli na tropskom suncu.
Želim biti baš tamo
Premda sam i ja na repertoaru u Praia dos Livros.
Osjećam se lažno
Ovdje gore
Zaklonjena od sebe same onim što se očekuje da jesam.
Sve je licemjerno
Ja i moja želja da nešto promijenim
A to nikada ne radim
I saznanje da ne mogu ništa promijeniti
I da se ništa nikada ne mijenja
Činjenica da će se i ova pjesma
Čuti na kakvoj večeri poezije
S jednako malo slušatelja
Kad ću čitati stihove o tome kako je Brazil divan
Prešućujući sve ono u čemu nalikujemo jedni drugima
I pjesnici i beskućnici

Prekooceanski saudade *

U sumrak, prije kiše
U osamljenom kutu plaže
Suočena s nepremostivom količinom vode
Između mog otoka i tvog
Nikad više prevaljena udaljenost
Između kontinenata koji se davno razdvojiše
Poput okruglih Platonovih ljudi
Ja sam izgubljena poput druge polovice
I usamljena poput žice berimbaa*

* Saudade, u grubom prijevodu nostalgija, melankolija, čežnja. Osjećaj duboko ukorijenjen u portugalsku pa tako i brazilsku kulturu koja tvrdi daje neprevodiv na druge jezike.
* Berimbao, tradicionalni instrument s jednom žicom koji se koristi u capoeiri, plesno-borilačkoj vještini

Amor, ordem e progresso*

Osjetiti sve u svakom trenutku
Na svakom mjestu, u svakoj situaciji
Uroniti u pijesak
Bez straha
Osjetiti sve u svakoj ulici,
Svakom pristaništu, svim lukama
Progovoriti svim jezicima
Protegnuti se poput palmina drveta
Ali i dalje osjećati nelagodu
Jer bi sve moglo biti i ništa
Ali i ništa bi moglo biti sve

* Ordem e progresso, rad i napredak, današnji natpis na brazilskoj zastavi koji je izvorno započinjao riječju amor, ljubav

Po odlasku

Tek smo prilikom posljednjeg prelaska
S Itaparice prema Salvadoru
Negdje na sredini Zaljeva
Shvatili da odlazimo.

Tog smo dana došli u grad
Samo da ga napustimo
I započnemo drugo putovanje
Ono povratka.

Kad bi barem put doma bio kraći
Ili mnogo, mnogo duži
Dovoljno dug da zaboravimo
Odakle smo krenuli
I kamo idemo

Grad poprima lice
Osobe s kojom se najteže pozdraviti
I šutke nas uništava.

Trebat će vremena dok ne shvatimo
Da smo mi jedini koji odlučuju
Je li svijet prevelik
Ili premalen

(Ulomak iz zbirke „Nedovršeno stvaranje“, vlastita naklada, 2015.)

Lima

Kako pamtiti Limu
U koju je moje tijelo došlo
Prije mene
Gdje sam se ljutila na svoje tijelo
Stani! Pričekaj me! Nisam još spremna za put!
Kako selekcionirati sjećanje tako da se jednog dana sjetim
Kako je lijepo bilo sjediti na travi
I po prvi put u životu promatrati Tihi ocean
Makar s visoka
Jer se s litica Mirafloresa
Nije lako spustiti na razinu mora
Kako pamtiti te duge avenije
Aveniju Pardo, Aveniju Brasil, Aveniju Arequipa
Kilometre i kilometre ravne, široke ceste
S kućnim brojevima preko 4000
Nenapadne unatoč svoj gužvi i prometu
A ne misliti kako sam na jednoj od njih
Poludjela od napetosti
Umorila se od brige
I iscrpljena zaspala u krcatom gradskom autobusu
Sa svim vrijednim što sam imala
U naručju
Možemo li sve to preskočiti, zaboraviti, riješiti, odgoditi
Svu tjeskobu koju smo donijeli sa sobom na put
Možemo li sve skupa na trenutak zanemariti
I nastaviti putovati
Mogu li ja

Zona de neblina

Hvata me mučnina
Ne znam je li to zbog
Stotina oštrih zavoja
Ili visine
U jednom smo trenutku na 4316m
Ulazimo u zonu oblaka
Gdje se ne vidi više ništa
S vrhova Anda
Teče bezbroj tankih slapova
Poput mlazova
Poput suza
Ovisi kako se osjećaš
I ako osjećaš išta
Osim mučnine!

Tri svete životinje

Kondor, puma i zmija su tri svete životinje Inka
Koje predstavljaju tri različita svijeta
Onaj gore, nebo
Ovaj ovdje, zemlju
I onaj pod zemljom
Ja sam zmija koja je umislila
Da je puma s krilima
Ne mogu letjeti
Ne mogu gmizati
Ne mogu se verati po stablima
Ali sam opasna
Za sve što leti, gmiže ili hoda

Arequipa - Lima, polazak garantiran

„Mi smo turisti. Mi imamo vremena“
Kažeš vozaču autobusa koji se zaustavio
Usred noći, usred ničega, u pustinji
Dok ga svi ostali putnici napadaju
Zašto je uopće krenuo
Zašto smo uopće krenuli
Kako procijeniti i odabrati pravu stvar
Usred svih lažnih reklama, obećanog komfora
Fotografija autobusa od prije nekoliko desetljeća
Doslovno
„Vrati nam novac ili ćemo zapaliti autobus“
Viče najnervozniji od putnika
Koji se još od Arequipe žali
Da u autobusu nema zraka
Da to nije ono što je platio
Da je TV u prolazu opasan po život
Da vozač prečesto staje
Da zahod u autobusu zaudara
Da iz njega u prolaz curi sumnjiva tekućina
Što je sve istina
Što je vrijeme i koliko ga mi to zaista imamo
Vremena za čekati pet sati na cesti
Da dođe rezervni dio
Vremena za voziti se još deset sati do Lime
Bez prigovaranja
Vrijeme se mijenja
Nakon što zadovoljimo primarne ljudske potrebe
U datom trenutku
Obavimo nuždu iza neke male dine
Ako imamo sreće da postoji
Popijemo malo vode
Izvičemo se i ispušemo
Po mogućnosti ne na vozača
Vrijeme se mijenja
Kad prestanemo shvaćati tu situaciju kao zastoj
I počnemo je promatrati kao doživljaj
Putositnicu

Otok za kaktuse i turiste
Salar de Uyuni

Nasukani na otoku
Nasukanom na moru od soli
Na kojem samo žedni kaktusi
Dočekuju još žednije turiste
Da se izgubimo ovdje
Negdje na bijelom horizontu
Nitko nas ne bi pronašao
I mi ne bismo pronašli ništa
Osim neba koje se miješa sa zemljom
I briše granicu između to dvoje
Sanjali bismo lagunu
U kojoj se skupljaju plamenci
Iznemogli od žeđi
Od turista postali i mi
Kaktusi

Tekst: Maja Klarić, Snimke: Dijana Klarić i Goran Blažević