Naš posjet NP Masai Mari u Keniji počeo je u Naroku, glavnom gradu Masaia. Ustajemo rano kako bi vrlo rano počeli „game drive“ po parku. Park je predivan. Za razliku od parkova u Tanzaniji, puno je manje prašine i više zelenila, a naš kombi ovaj puta ima zaštitu od sunca, pa je i puno ugodnije boraviti u njemu. Park je krcat životinjama, trenutno je njihova migracija povoljna za kenijske parkove, pa smo u jednom danu vidjeli možda i više nego u Tanzaniji ukupno. Imali smo sreće s bivolima, lavovima, leopardima, nekim pticama, nilskim konjima, merkatima, na kratko i krokodila i vjerojatno još neke životinje koje uopće nismo imali prilike vidjeti u Tanzaniji. Vrhunac dana je svakako bio lov geparda, koji smo imali nevjerojatne sreće vidjeti. Gepardica sa 6 mladunaca se vukla okolo i samo što smo je mogli vidjeti iz neposredne blizine je bilo super iskustvo. Ivan je nešto mrmljao u stilu: „ma sad će u lov, gladna je“, i kao da ga je čula, u nekoliko koraka digne prašinu i munjevito se okomi na neku Thompson gazelu, koja je pokušala izbjeći taj sastanak sa par vještih promjena smjera, međutim gepardica je prebrza. Impresivno je vidjeti kako je brza i vješta u svoj toj strci, dok sve ne stane u oblaku prašine. Nismo ostali dovoljno da svjedočimo ako su je mladunci oglodali do kosti.
Posjetili smo pleme Masaia, u njihovoj tradicionalnoj nastambi, koje se često mogu vidjeti uz ceste u ovom dijelu Kenije. Naučili smo ponešto o njihovoj kulturi, okušali se u nekim nadmetanjima i to vrlo uspješno, kupili neke suvenire i time pomogli selu, naučili paliti vatru, obišli školu i podijelili im dio robe koji smo uzeli u Afriku.
Ostatak robe smo ostavili ljudima u kampu, čije ime trenutno nemam, a radi se o kampu za političke izbjeglice iz Kenije, dakle neki Kenijci koji su 2007. godine izgubili dom zbog političkih prilika, sada su smješteni u tom kampu, kao i njihova djeca. Bez domova ostalo je 650 000 ljudi, 1300 ljudi je u 2 mjeseca političkih sukoba potaknutih sumnjivim izborima izgubilo život, a njih 350 000 sada je raspoređeno u 118 ovakvih kampova. Kamp nije bog zna što, možemo reći da su to neki beskućnici, polunomadi, koji su ostali bez svega i sad se u tim nastambama nadaju nečem boljem. Činili su se malo šokirani što smo mi tek tako banuli u kasne sate, ali svakako će im dobro doći stvari koje smo donijeli. Djeci su se naravno najviše svidjeli bomboni, kojih nam je žao što nismo imali više, ali vjerojatno ih nikad ne bi imali dovoljno... Hvala svima koji su nam pomogli skupiti stvari, posebno ekipi iz vrtića Delfin!
Radimo mali predah u Nairobiju, uzimamo jednu sobu na par sati u kojoj se svi tuširaju i pravac aerodrom, čeka nas noćni let za Istanbul.
