Nakon nekoliko mjeseci planiranja i pripremanja cjelokupnog projekta, najrazličitijih oblika priprema, individualnih i ekipnih, fizičkih, psihičkih i kombiniranih stigao je i toliko puta ponavljani datum, 14. dan rujna mjeseca.
Rijeka, početak prve smjene zaposlenih ljudi. Jedan po jedan, redom, u ovisnosti o adresi stanovanja, punimo kombi na različitim dijelovima grada. Atmosfera je u funkciji nekoliko uzastopnih poluprospavanih noći većeg dijela ekspedicijske ekipe. Na parking venecijske zračne luke stižemo točno 9 minuta prije zatvaranja check-in šaltera, a dobrom starom Zoranu hvala što se pobrinuo da guzice sviju nas ipak vide afrički kontinent baš ovoga puta. Znojni od bezglavog traženja dozvole za početak avanture života – avionskih karata – trpamo svaki po 40 kg osobnih stvari i prikupljene humanitarne pomoći koju nosimo sa sobom u Afriku. Dalje sve ide glatko i po planu, idilu jedino narušava glasno negodovanje aviodjevca Nebojše budući da je pri kontroli ručne prtljage ostao bez „pravih medicinskih škarica“. Ukrcaj i polazak za Istanbul.
Istanbul | Atatürk
Fascinantan pogled pred samo slijetanje – niske zgrade euroazijskoga velegrada protežu se u svesmjerovni nedogled. Zaključak da su istanbulski taksiji žuti i prelet nekoliko cestovnih petlji donose zanimljivo slijetanje – s popriličnim odskokom od zrakoplovne piste. Atatürk se ponovno pokazao prilično dosadnim, s cijenama kojih se Švicarci i Norvežani zajedno ne bi posramili. Za razliku od šest sati u tranzitnoj zoni kod nedavnog leta u Kinu, ova naša dva sata prošla su donekle brzo pa se relativno veseli ukrcavamo ponovno u Boeing 737-800 i letimo u smjeru jednog od najopasnijih svjetskih gradova.
Nairobi – Moshi
S obzirom na relativno kasno slijetanje, skromna zračna luka Jomo Kenyatta pruža nam utočište u noći koja slijedi. Pripremivši postelje podno pulta zatvorene aerodromske mjenjačnice, primjećujemo kako smo na tom dijelu aerodroma zapravo sami, uz nekoliko gotovo doslovno nevidljivih čistaća podova u kožnim cipelama i a la Metal Opatija tamnoplavim radnim tutama. To nas vuče da vrijeme ubijemo nekim barem donekle sportskim aktivnostima pa se dijelimo u dvije ekipe po dva igrača (Zoranu i Siniši u tom je trenutku bilo zabavnije spavati) za svojevrsno ekspedicijsko sportsko natjecanje. Vitomir i Ivan pobjeđuju nas u nekoj novoj košarci, dok im Nebojša i ja bez većih problema uzvraćamo pobjedom u aeronogometu s kolicima za prtljagu kao golovima. Prekrivanje natpolovične površine ekspedicijskih majica znojem označuje i kraj ljetnih sportskih igara, no da ne bismo došli na kraj i s bezmalarijskim periodom života, sušimo se, presvlačimo, špricamo i mažemo najrazličitijim protukomaričnim sredstvima.
Mike Rukwaro, vodič na toliko željeni sutrašnji uspon, po nas stiže oko sedam sati ujutro. Upoznajemo se, dijeli nam nekoliko korisnih informacija i trpa u minibus za Moshi, tanzanijski grad od kojih 500 tisuća stanovnika, reći će Mike, grad podno najviše samostojeće planine na svijetu – našega Kilimanjara. Odmah zanimljiv doživljaj. Torbe nam stavlja na krov iznenađujuće očuvanoga minibusa, međusobno lagano povezuje i prekriva vojno-zelenom ceradom. U najmanju ruku strahujemo za prtljagu. Put do Moshija preko Arushe traje nekih osam sati. Kenijske i tanzanijske ceste podjednako su katastrofalne kvalitete. Pješčano-zemljani i tankoasfaltirani dijelovi otprilike su jednake duljine, no vrijeme potrebno za prijeći jednaku dionicu prvo-spomenute veće je barem za četiri puta. Rupe na objema cestama ponegdje su čak i jednakih geometrijskih karakteristika. Dubina najdubljih je, procijenio bih, dvadesetak centimetara. Tzv. ležeći policajci, ili bolje rečeno klečeći (zbog svoje visine, jasno), postavljeni su i na tim odvratnih prašnjavim zemljanim cestama, doslovno usred ničega. Vjerujem da nitko ne zna zašto. Dosta o cestama, ionako ih ne mogu dovoljno dobro opisati, baš kao ni olakšanje prelaskom na njihov asfaltirani dio. U obje države vozi se lijevom stranom, bilo kakve cestovne oznake itekako su rijetke, a i kad postoje izrađene su rukom na nekom debljem kartonu.
Ljudi. Počet ću s kolegama suputnicima. Na zadnjem četverosjedu sjede tri kanadska državljanina, dvije poluiritantne djevojke (valjda zbog kasnijih glupih pričica i načina govora iz loših američkih teen serija) i šutljivi plavi momak, dečko iritantnije. Putuju svijetom od svibnja mjeseca, a to će potrajati još desetak mjeseci. Zaboravio sam jesu li bili ili će tek ići u Aziju, Južnu Ameriku, Novi Zeland, itd. Nebitno. Zanimljivo je da je on student građevine, njegova djevojka frizerka, a plavuša svijeća. Ne znaju ni sami otkud im financije za takav pothvat. Neka im je sa srećom. Svima.
Ostali suputnici uglavnom su lokalnog izgleda. Kenija – Tanzanija: vjerojatno nešto kao Hrvatska – Srbija. Uglavnom, nitko posebno zanimljiv, osim možda časne sestre, naizgled mlade žene, tridesetpetogodišnjakinje s kojih stotinjak kilograma tjelesne mase. Zanimljivo s obzirom na (očekivanu, željenu ili neželjenu) vitkost velikovećinskog dijela stanovništva. Ljudi (prodavači, graničari, vozači, slučajni prolaznici) na koje smo putem naletjeli uglavnom su vrlo vedri i spremni pomoći. Prodavači za to, naravno, imaju svoje razloge, no vjerujem da će za to biti mjesta u nekom od idućih reportaža, kad malo dublje prodremo u njihovu poslovnu politiku.
Tijekom puta nalijećemo na nekoliko pokvarenih automobila iz nekog razloga okruženih djecom, probušenih guma, prevrnutih autobusa i vjetropijavica, doduše malih, beznačajnih. Jedno od najpoznatijih afričkih plemena, kenijsko Masai, sveprisutno je na svim dijelovima do tanzanijske granice. Tradicionalne nošnje, štapovi nalik bedrenoj kosti kod muškog dijela plemena, stretchane uši, trošna obuća u obliku papuča sivih od pijeska i sl. samo su neki od načina prepoznavanja pripadnika važnoga plemena.
Granicu prelazimo relativno glatko, bez duljeg čekanja. Nove metode skeniranja lica prilikom prijelaza iz države u državu prisutne su i na istoku Afrike. Nakon Arushe, svojevrsnim polukruženjem oko Kilimanjara, stižemo na određište. Moshi.
Moshi | početak tanzanijske avanture
Na prvi pogled grad koji ne plaši. Barem ne danju. Kao „šestoricu Mikeovih“ vozač nas odvodi u hotel. Tri sobe, bračni kreveti. Nastupa toliko željeno tuširanje i ispiranje prašinčine iz nosnica, očiju, ušiju, usta, itd. U minibusu, naime, putnici otvore prozore za vrijeme vožnje asfaltiranim dijelom ceste, zatim od silne ugode usnu, a malo tko od njih sanja zatvaranje prozora pa oni tako ostanu otvoreni i dolaskom na prašnjavi dio prometnice. Na taj se način unutrašnjost busa najbrže puni česticama prašine koje je tada najlakše što prije ušmrkati kako bi kazna ipak što prije prestala. Otuda ispiranje nosnica i ostalih šupljina. Nakon vodenih igara slijedi kušidba Kilimanjaro piva u društvu vodiča Mikea i njegove nosačke ekipe. Dogovaramo detalje prvog dana uspona i ostavljamo momke u restoranu hotela. Krećemo prošetati dijelom grada u kojem noćimo. Jedan od prvih nepoznanika koji nam se obraća je Johnny. Šatro dobročinitelj. Predlaže nam mjesto za jelo i mjenjačnicu. Za početak. Nakon samo nekoliko kontakata s trgovcima shvaćamo da je mnogo bolje promijeniti američke dolare u tanzanijske šilinge. Razlog je i više no očit: za 1000 šilinga traže 1 dolar, a tečaj je otprilike 1490 TSH za 1 USD. Mijenjamo manji dio novca, dio ekipe pomažu uličnom umjetniku kupnjom djela na platnu načinjenim bananinom korom, te napokon popuštamo Johnnyjevom pritisku što se večere u „restoranu njegova brata“ tiče. East African pub umjesto „obilnog roštilja i porcije od koje se najedu dvije gladne odrasle osobe“ donosi po tri tanjurića ultratvrdoga mesa i nekakve mješavine mesa i banane. Johnny uživa. Jede komade mesa koje ne mogu prožvakati ni najoštriji zubi ekspedicije. Između ostalog, nudi nam i razne safari aranžmane, preporučuje svoga rođaka u Nairobiju, hvali se svojim uredom u lokalnoj safari agenciji. Poslije večere čak nas i vodi do toga ureda. Kroz frizerski salon u kojemu šišanje muške glave na kratko stoji 4 dolara ulazimo u predvorje famozne safari agencije. Pokazuje nam zaključana vrata svoga ureda pravdajući se kako mu tajnica s posla odlazi zadnja pa da njemu ključevi jednostavno ne trebaju. Traži najprije 30, a kasnije 20 dolara pologa za njegov neodbijljivi safari program. Kroz šalu ga odbijamo, obećajemo jutarnji dolazak i daljnje dogovore. Na izlazu iz salona postajemo bogatiji za još nekoliko platnenih umjetnina. O kvaliteti Johnnyjeve večere najbolje govori činjenica da smo se potom zaputili na pizzu u Indijskotalijanski restoran. Skromni restoran, skromna pizza.
Za vrijeme čekanja dolaska drugog večernjeg obroka prelazimo cestu i kupujemo nekoliko kartica za mobitel s tanzanijskim brojem. Cijena samog broja je 1000 TSH (manje od 4 kn), a bonovi se mogu nabaviti u iznosu od 5000, 10000, itd. Cijena SMS poruke u inozemstvo je 130 TSH (0,50 kn), a minute poziva 370 TSH (1,40 kn). Gotovo jeftinije od cijena SMS poruka i poziva unutar mreže pojedinih naših mobilnih operatera.
_._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._._
Četvrtak, 16. rujna donosi prvi dan uspona na Kilimanjaro. Više o tomu, ali i ostalim stvarima vezanima uz prvu hrvatsku sveučilišnu ekspediciju na www.ekspedicija.net.
