Isprika na slovima, odnosno kvacicama koje nedostaju, trenutno sam u Norveskoj i tipkovnica nema razumijevanja za palatale.
Ovaj vikend smo malo podigli ljestvicu nasih priprema, osvojivsi prvi zajednicki 4-tisucnjak, predivni Gran Paradiso. Sa svojih 4061m to je najvisa planina koja je u cjelosti nalazi na teritoriju Italije. Smještena je u jednom od najstarijih nacionalnih parkova u Europi(Gran Paradiso). To je krajnji sjeverozapad Italije, dolina Aosta, odnosno manja dolina Val Savaranche.
Krenuli smo u subotu oko 2 ujutro iz Rijeke u sastavu Ivan Fucak, Nebojsa Nikolajev, Sandro Erceg i ja (Vitomir Maricic). Oko 10 ujutro nakon 800-tinjak km voznje stizemo u Pravieux (1834mnv), iz kojeg pocinje uspon prema domu Chabod (2750mnv). Prvi plan da idemo laksom stranom iz doma Vittorio Emanuele se nije ostvario, taj dom je vec u cetvrtak bio pun. Ipak, dom Chabod je na odlicnom mjestu, vrlo je uredan i pruza savrsen pogled na Gran Paradiso i Piccolo Gran Paradiso, pa je super da je tako ispalo. Taj dan pripremili smo opremu, naveze, plan uspona i odradili kraci trening koji je zbog vece visine ispao dosta zahtjevan.
U nedjelju, oko 3 ujutro se budimo kako bismo vec oko 4 bili na usponu. Krecemo prvi i cijelim usponom ne susrecemo toliko puno naveza sve do pred vrh, kada se spajamo sa rutom iz drugog doma, pa nam je jos draze sto smo otisli upravo ovim smjerom, iako je dosta zahtjevniji i opasniji (PD). Prvi dio uspona je svladavanje morene pod Piccolo Paradisom, tu je zbog hladnoce i mraka malo otezana orjentacija, ali bez greske i na vrijeme stizemo pod Laveciau ledenjak(3200mnv), gdje se oboruzavamo opremom za led i navezujemo. Nakon duze pauze krecemo na ledenjak u 2 naveza (Vitomir-Nebojsa i Ivan-Sandro). Ledenjak ima brdo pukotina, od najmanjih do ogromnih i definitivno trazi ozbiljnost i koncentraciju od svojih gostiju. Strmom padinom se uspinjemo do sedla i sjeverozapadnog grebena, gdje se srecemo sa mnostvom naveza koji dolaze i odlaze uglavnom iz doma Vittorio Emanuele. Sam vrh je kamenit, i zadnjih 30tak metara je potrebno penjati dijelove, sto u guzvi koja se stvorila na tom uskom prostoru, nije ni malo lako, cak je i nesigurno. 20tak metara od vrha pronalazimo manji dio stijene koji zauzimamo i proglasavamo vrh osvojenim, tu se odmaramo i uzivamo u pogledu. Ja cak i pokusavam probiti se do samog vrha i statue "Madoninne", ali par metara pod vrhom se vracam, jer procjenjujem da se ne isplati cekati da se situacija rascisti.
Povratak je planiran preko druge strane, ali na racun izgubljenog vremena odlucujemo se za brzu varijantu, odnosno istim putem zurimo natrag. Ivan prelazeci ledenjak cak propada kroz snjezni most u jednu vecu pukotinu, srecom samo do pazuha. Negdje sam procitao da nema alpinista koji bar jednom nije upao, tako da je Ivan odradio jos jedan detalj na svom alpinistickom putu. To propadanje, jedan manji odron seraka i umor nakon cijelog dana hoda nas podsjecaju da je spust cesto tezi i opasniji dio od samog uspona. Ostatak opreme kupimo u domu i jurimo dalje prema autu. Jedva cekamo negdje pojesti pizzu i krenuti doma na zasluzeni odmor.
