„Želim da je blizu, želim da je atraktivno, želim da je jeftino, da je originalno, želim da je avantura!“
mislio sam ležeći u krevetu nakon prošlogodišnjeg uspona na Mont Blanc, osmišljavajući iduću ekspediciju.

Već neko vrijeme imao sam perverznu želju da ispenjem neki poznatiji vrh krenuvši od razine mora, pa je tako i nastao projekt „FROM SEA TO SUMMIT - MOROCCO 2015“. Maroko s planinom Visoki Atlas bilo je logičan odabir. Snježni vrhunci koji paraju plavo nebo u kombinaciji s orijentalnim šarenilom postali su moja opsesija i moj motiv pri svakodnevnim treninzima. Nekoliko mjeseci trajale su intenzivne pripreme, a zatim stezanje grla kada je avion napokon poletio prema Marrakeshu. „Ovo se zaista događa!“ mislio sam u sebi dok je avion nadlijetao Sredozemno more i afričke planine pod snijegom.

Po izlasku izaerodroma, poput udarca, zapljusnula me činjenica da sam došao u jedan totalno drugi svijet - drugačiji zrak, atmosfera, arhitektura, boje i ljudi. Dva dana istraživao sam uličice Marrakesha s novim prijateljem iz Rumunjske, upijajući ono što se događa oko mene. Koktel mirisa životinjskog izmeta, kože, tekstila, začina, čaja i hrane ispunjavao je ulice medine dok smo hvatali ritam u kaotičnoj harmoniji koja objedinjava tisuće ljudi, te stotine magaraca i motocikala. Ispijajući čaj dok je sunce zalazilo iza minareta džamije Koutoubia promatrali smo Trg obješenih, „Jama el Fna“, na kojem su među tisućama prolaznika nastupali umjetnici, svirači, a lokalni ugostitelji su spravljali specijalitete na otvorenoj vatri. To je slika urbanog Maroka koja mi se najviše usjekla u sjećanje.

Na drugoj strani bio je ON - Veliki Atlas, mirno gledajući s visine što mi radimo. Pogledi su nam se susreli, te s uzdahom odlutam mislima ondje gdje ću već sutra otići autobusom. Essaouira, bijeli grad kojeg su Portugalci zvali Mogador. Pri jakom vjetru oceanski valovi gromoglasno su se razbijali o stijene podno srednjovjekovnih zidina, kao da se more ljuti i izražava svoje nezadovoljstvo dok ljudi opčinjeno ovjekovječuju ovaj ispad prirode fotoaparatima. Ulice bijelog grada pune su trgovina, no sve je mirnije negoli u Marrakeshu. Šećem s noge na nogu i put me odvodi u ribarsku luku - bezbrojne plave brodice i koče odmaraju u pristaništu, dok se ribari i kupci glasno cjenkaju oko ribe koja se nudi na licu mjesta. Svoj dio čekaju i jata galebova koji upotpunjuju sveopću sliku.

Teško se spava noć prije velikih događanja - sutra, nakon konferencije za novinare, krećem na dalek i težak put. Rijetki vjeruju da ću uspjeti, mnogi odmahuju rukom na besmisao cijele ideje. Ima li boljeg načina za upoznati ovakvu egzotičnu zemlju, negoli da je prijeđeš pješice? Trebalo mi je petnaest dana da prehodam 280km dug put do sela Imlil koje se nalazi u podnožju planine. Bilo je to 15 dana ispunjenih bezbrojnim mučnim koracima, a gotovo svaki korak bio je bol. Ruksak težak 24 kg bio je uzrok krvavih rana na ramenima i bokovima, te velike boli u stopalima.

U tih 15 dana prošao sam kroz razne varijante zanimljivog krajolika koji se izmjenjivao pored cesta i staza kojima sam hodao. Nagledao sam se zelenila, livada, pustinje i plantaža - Maroko je zanimljiv i raznolik kao i Hrvatska. Marljivi Marokanci sade masline, agrume i arghan, mašu mi dok prolaze pored mene i podižu palac u znak potpore. Cijelim putem neprimjetno i ponekad primjetno prate me policija i agenti u civilu, birnući o mojoj sigurnosti.

Sjajne su zvijezde kada ležiš na otvorenom i ne možeš od boli i uzbuđenja zaspati. Noć je hladna i nježna, a poneki ljudi izuzetno široka srca kada treba pomoći putniku, nahraniti ga i primiti na spavanje. Solidarnost gubimo u bilo kojoj kulturi u ova vremena moralne krize kada postajemo otuđeni jedni od drugih. Udoban krevet i toplo jelo umornom i gladnom znači više od bilo kakvih novaca.

Prolazio sam kroz mnoge gradiće, sela i zaseoke. Razlikuju se bojama, arhitekturom, mentalitetom ljudi i uređenjem polja i plantaža. Srce je jače zakucalo kada se nakon uspona na visoravan Agergour ispred mene pojavila planina snježnih vrhova. Visoka, nasmijana, obratila mi se svojim vjetrom - umornom putniku koji se boji da od boli neće stupiti nogom na te vrhunce. Ponekad bih se odmarao skraćujući dionice puta, imao sam svega dva dana odmora. Policajci i stanovnici koji su samnom komunicirali s čuđenjem su gledali moje napore, jer nisu shvaćali zašto bi uopće netko želio ići na bilo kakvu planinu, pogotovo od razine mora. Koji je smisao? Planina je njima sinonim za težak život, koji je još aktualan u zaseocima Oulad Boubkera, Agergoura i Imlila.

Uličicama planinskih sela prolaze ljudi na magarcima i djeca koja se uz smijeh radoznalo šuljaju za neobičnim strancem s velikim ruksakom. Dolina Imlil sadrži nekoliko autohtonih sela razasutih na okolnim brdima, ljudi žive od poljoprivrede i turizma. Kalendarski traje zima, čak i na 25 stupnjeva ljudi nose zimske jakne i šalove. Hodam u kratkim rukavima, razgledavam berberske rukotvorine i pogledavam vrhove koji me čekaju.

Došao je i dan uspona - težak ruksak trebalo je dopremiti s 1600 na 3200m. Uspio sam, kao što sam ga uspio dotegliti s daleke plaže bijelog grada na obali Atlantika. Uživao sam u svakom koraku, dok mi je lice milovao hladni povjetarac sa snježnih masiva koji su postajali sve veći, gordiji, opasniji. Krajolik se iz nečeg afričkog pretvorio u nešto alpsko, atmosfera je postajala sve gostoljubivija. Planina, kao i uvijek, prijatelja iz daleka dočekuje srdačno. Devet dana proveo sam u gornjem dijelu centralnog Atlasa. Tri noći smrzavao sam se u šatoru na snijegu, a onda preselio u obližnji planinarski dom. Gotovo svakog dana ispenjavao sam vrhove koji su me okruživali uživajući u svakom koraku, svakom pokretu. Svakog jutra planina i ja smo se zaletjeli jedan drugom u zagrljaj, pali na pod te se poput zaigranih životinjica valjali, ciktali od sreće i smijehom slaviti naše prijateljstvo.

Suza radosnica kapnula je iz oka kada sam dosegao najviši vrh Atlasa i sjeverne Afrike Jbel Toubkal visok 4167m, grudi su se stezale od straha kada sam se penjao zaleđenim kuloarima na teške Tazaghart (3963m) i Biguinnoussene (4002m), srce je ostalo razgaljeno grandioznim amfiteatrima Afelle Nord, a nekako su mi najdraži bezimeni vrhovi nepoznate visine koje sam prvog dana ispenjao na grebenu koji vodi od vrha Bou Ouzzal (Berberski nož) prema Tete Ouanoums (3970m). Nije me bilo briga kamo idem ni gdje ću stići, bilo je važno uživati u suncu, snijegu i planini koja me uzela za ruke i razbacivala naokolo dok sam se smijao od sreće. Teška srca silazio sam izlazeći iz predivnog svijeta snježnih visina, ostavljajući iza sebe šest ispenjanih 4 - tisućnjaka i osam 3-tisućnjaka, znanih i neznanih. Tko god voli izazov, voljet će zimske uspone na Atlasu!

Marrakesh, pa zatim Rabat i Casablanca, gradovi koji se međusobno razlikuju kao i vrhovi planine koja me pustila iz svog naručja. Glavni grad Rabat sjedište je državnih institucija i oduševio me kasabom, utvrđenim starim gradom u kojem su živjeli Židovi, Portugalci i muslimani, stoljećima osluškujući buku oceanskih valova podno zidina. Casablanca je najveći grad Maroka, sjedište tvrtki i kontrast tradicionalnog i modernog. Stara medina još živi nekadašnjim životom, na uličicama prepunim trgovinama turisti nisu česta pojava. Iz more se velebno izdiže najveća Afrička džamija koja podsjeća vjernike da Allah ima svoje prijestolje na vodi, ali i na spomen kralja Hassana koji ju je izgradio. Hodao sam ulicama medine gledajući ovdašnji život koji se vrti između rada, ispijanja čaja i nogometa. Odlučio sam vratiti se Atlasu makar na jedan dan, te posjetio slapove Ouzoud u nacionalnom parku podno planine. Velebni slapovi se u dvije kaskede obrušavaju sa 110 metara visine, izazivajući uzdahe promatrača i poštovanje prema sili prirode. Majmuni se umiljavaju tražeći od turista voće, magarci pasu maslačke, berberi pokušavaju prodati suvenire kako bi preživjeli ovaj dan.

On? Sa svojim snježnim vrhovima opet tiho gleda sve nas dolje, te šalje hladni povjetarac kojeg osjećam na golim rukama. Guram ih u džepove i gledam u splet atraktivnih vrhova, znajući da neće proći previše godina prije negoli opet pružim ruke toj planini, da je uhvatim i da se opet valjamo u snijegu i suncu, pod plavim nebom dok oko nas u kuloarima padaju ledene sige, poput bisera s ogrlice kojom su ukrašeni grebeni koji štite pitoreskne doline. I koji je smisao na kraju?

Emocionalno i duhovno sjedinjavanje s planinom je jedini smisao penjanja - sve drugo je sporedno.

Matej Perkov, travanj 2015.