U avanturistički poduhvat - pedalama od Rijeke do otoka Jabuke prošlog su se ljeta upustila dva riječka extremna sportaša - Vitomir Maričić i Vedran Vukić. Njih su dvojica odlučila najprije biciklama, a onda pedalinom prevaliti čak 656 kilometara, koliko je bio dug njihov adventure itinerar, zaustavljajući se usput i na strmim liticama kao i na nekoliko morskih lokaliteta. Jer, iako su si zadali nimalo lak zadatak prevaliti toliku kilometražu, naoružani tek snagom svojih mišića i naravno volje, momcima to, izgleda, nije bilo dovoljno da zadovolje svoje adrenalinske potrebe pa su pauze od pedaliranja koristili kako bi osvojili koju planinsku visoravan ili zaronili u dubine jadranskog mora.

Svoje su uspomene, uglavnom duhovite epizode, dakako uz brojne fotografije i samoironične dosjetke, podijelili sa zadarskim zaljubljenicima u extreme sport na predavanju »Pedalinom do Jabuke«, održanom u utorak u Gradskoj knjižnici Zadar u sklopu Morskog utorka i obilježavanja Dana hrvatskih knjižnica.

Porinuće pedaline

- Često sam se znao zapitati - pa što je ovo meni trebalo dok sam osvajao inozemne planine, litice, gazio pustinjom, probijao se kroz snjeg... I onda sam odlučio, pa što se ne bih za promjenu upustio u kakav hrvatski ekspedicijski poduhvat. Nazvao sam prijatelja Vedrana i odluka je pala - pedalinama do Jabuke. Vedran je odmah prihvatio izazov pa smo se nas dvojica bez puno planiranja brzo upustili u našu hrvatsku avanturu. Nabavili smo pedalinu i u par dana ju opremili koliko smo mogli dodatnom opremom, ne bismo li što lakše odpedalirali do Jabuke. Imali smo svega par dana na raspolaganju do polaska da smo pokrpali ono što se dalo pokrpati, jureći u toj mjeri da nismo stigli ni tendu nabaviti. Kad smo krenuli, ustanovili smo da će biti puno teže nego što smo planirali. Problemi su samo iskakali, no nas se dvojica nismo dali. Pedaliranje na biciklama i nije bio neki izazov, no pedaliranje pedaline... E to treba probati da biste znali koliko je teško, započeo je priču Vitomir.

S obzirom da momci iza sebe imaju niz odrađenih ekspedicija koje uglavnom uredno dokumentiraju, film s jednog od njihovih poduhvata bio je nominiran i na Putničkom festivalu u Šibeniku pa su Vitomir i Vedran požurili najprije u Šibenik i prisustovali proglašenju pobjednika, uvjereni da će baš oni biti laureati. Izmoreni, stigli su u zadnji trenutak na svečanost, saznavši da su ipak ostali bez nagrade.

- A bili su nam rekli da je nagrada sigurno naša, smije je Vedran. Sljedećeg jutra stižu u Split, gdje ih dočekuje novo neugodno iznenađenje: njihova je pedalina u međuvremenu stigla u grad, no tko će ju i kako porinuti u more, na to nisu mislili.

- Snašli smo se i okupili ekipu koja nam je pomogla porinuti pedalinu, no na jednu smo 'sitnicu' zaboravili, nismo začepili plovilo pa je naša pedalina popila poprilično mora, smije se Vitomir.

Problemi slijede i s brodom koji ih je s dvije cure, s kojima su dogovorili snimanje dokumentarnog filma, trebao slijediti. Vlasnik se predomislio i ostavio ih na cjedilu pa su se momci upustili samostalno u pedaliranje, bez pratnje, a curama su dali svoje bicikle uz dogovor da ih prate po otocima kako bi se mogli nalaziti od luke do luke.

- No cure su zaključile da one ne znaju voziti bicikle pa su se ukrcale u katamaran do Brača. A nas dvojica smo lagano krenuli put mora da bih ja već nakon nekoliko okretaja pedalama zaključio da su moja stopala u patikama prevelika za pedaliranje i da ću morati pedalirati bos ako želim uopće okretati pedale. Što ću, nije mi bilo druge nego izuti se i krenuti, nastavlja Vitomir.

Policija ih ipak zaustavila

U Braču nalaze brodsku pratnju do Hvara, jednog čovjeka koji ih pristaje pratiti samo za 10 piva dnevno.

- Razveo se čovjek od žene, prodao sve što je imao i sada s 200.000 eura u džepu živi na brodu. Super lik koji je do Hvara bio toliko pijan da se pred uplovljavanje u hvarsku luku presvukao u gusara i tako maskiran u kapetana Sparrowa zajedno s nama ušao u Carpe Diem i naručio viski, smiju se momci.

Kapetanu Sparrowu je bilo toliko dobro s momcima i djevojkama pa se odlučio produžiti s ekipom i do Visa.

- Otkačen neki tip, dobro smo se zabavljali. Zaustavili smo se i u Zelenoj špilji, a u Komiži smo dobili i male sljedbenike - mališane iz mjesta koji su htjeli s nama. Naravno, roditelji su im pop...ili, a nama su rekli da smo ludi i da ćemo poginuti, da će zvati policiju da nas spriječe. No, nas nitko nije mogao zaustaviti, a kako bismo se još bolje uvježbali, zakačili smo špag između dvije stijene iznad mora i neko vrijeme vježbali hodanje po špagu. Uz to, vježbali smo se i pentranju po liticama, što je posebno interesantno u Zelenoj špilji jer svaki je pad u more pa nema nikakve opasnosti od ozljede. U Komiži smo dogovorili jedan brod da dođe po nas na Jabuku, starog iskusnog morskog vuka Šimu Zankija koji je imao zadatak dovesti i cure kako bi snimile zaključne kadrove naše reportaže. On nas je tražio svega 1.000 kuna za to, naspram nekih drugih koji su tražili i po nekoliko tisuća ističe Vitomir.

Sljedeća etapa je bio otočić Bresnik gdje je Vedran imao prilike zaroniti, a gdje su prenoćili prije završne etape putovanja.

- Završna etapa je bila i najluđa - sami na otvorenom moru, noge ne osjećamo od pedaliranja, pedalina se vuče svega 3,5 čvora, vrućina prži... No, mi se ne damo, glazba svira s improviziranih zvučnika, uživamo i onda odjednom - policija, naš najveći strah putovanja.

- Rekao sam ti da će nas pokupiti, sad ćeš vidjeti kad nas kazne, uznemiren je Vedran. No, ja odmahujem glavom: negativan si, to je neki talijanski gliser, nismo mi tako nesretni, priča Vitomir.

I kako se »talijanski gliser« sve više približava pedalini, momci uočavaju hrvatski grb. -

Znali smo da smo najeb..., smiju se Vitomir i Vedran i dodaju da su za tu situaciju već imali pripremljenu spiku - »nismo znali, pa zar se to ne smije?«

- Gledali su nas u čudu, nisu mogli vjerovati u što smo se upustili, ni naše uvjeravanje da imamo satelitsku vezu s brodom podrške, ni da plovimo brzinom od 7-8 čvorova, i da je Šime Zanki tu odmah iza ugla, ni da je projekt pod visokim pokroviteljstvom predsjednika republike i nekoliko ministarstava nisu ih mogli uvjeriti da nas puste. Decidirano su nam rekli da nas čeka 20.000 kuna kazne jer da se pedalinom ne smije udaljavati više od 500 metara od obale. Naglasili su nam da ako nas puste pa nam se nešto dogodi da će oni biti krivi.

Nevjerojatna tišina

I onda nam je u pomoć priskočio neki pogranični prijestupnik, neki švercerski brod koji je upravo radio međunarodni incident i naši su se policajci morali pod hitno udaljiti od nas, naredivši nam da se ne mičemo s lokacije na kojoj su nas našli. Naravno, »poslušali« smo ih i brzinom munje nastavili pedalirati prema Jabuci, znajući da nam ne mogu ništa kada se približimo na 500 metara od obale. Tako je i bilo, uspjeli smo dopedalirati do Jabuke impresionirani najudaljenijim hrvatskim otokom koji se iz daljine doima kao kakva tvrđava na moru. A oko njega jato galebova za koje su nas upozorili da znaju biti opasni i da nas u najmanju ruku mogu posrati ako ih naljutimo. Nažalost tako je i bilo, naša je pedalina otrpjela njihovo »bombardiranje«, smiju se momci.

Kako je Vedran bio bez prikladne obuće za planinarenje, vrh Jabuke je osvojio Vitomir.

- Bilo je to nezaboravno iskustvo, biti na vrhu otočića, uživati u nevjerojatnoj tišini i pogledu - miru i zadovoljstvu, čisti Zen zbog uspješnog kraja naše jadranske avanture, zaključuje Vitomir.

Avantura pedalama je trajala 12 dana, momci naglašavaju kako je u pripremi i dokumentarni film te da svi zainterisirani njihove poduhvate mogu pratiti na stranici ekspedicija.net. Svojim aktivnostima nastoje uvijek dati i humanitarnu notu, skupljajući sredstva i pomažući humanitarne projekte, posebice kada su u igru uključeni i financijski dobro potkovani sponzori.

Krešimir Bukvić, Zadarski list, 14.11.2014.