Todo posibile, nada seguro – the record report (3)

U ovom dijelu nekoliko crtica o rekordima koje smo sami pokušali postaviti putujući Južnom Amerikom!

#15 – Prvi navijači

Ovaj dio ne možemo znati, međutim ukoliko postoje navijači koji su nam prethodili neka se jave pa možemo skupa navijati na nadolazećem Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Hrvatske boje isprobali smo na najtežem terenu u La Pazu (Bolivija), gdje je najviši teren koji je odobrila FIFA, odigravši prijateljsku igru s volonterima i sudionicima Specijalne olimpijade koja se održava u Boliviji.

#16 – Najviši picigin na svijetu

Na visini od 4600 metara, negdje sjeveroistočno od Lagune Verde, na izvorima termalnih voda, odigrali smo picigin za koji vjerujemo da ima rekordne osobine. Svakako je teško pronaći vodu na takvoj visini koja je prikladna za ovu igru, ali ako je netko uspio, neka nas ispravi, pošalje fotografiju i priču da možemo objaviti novi rekord. Do onda, smatramo da smo uspješno postavili ovaj rekord.

#17 – Najmoćnija pića planeta

Potraga za šamanom je bila uspješna, našli smo nekoliko mjesta gdje je moguće isprobati Ayahuasca ritual i to poznato vino prašume, međutim za proces je potrebno vrijeme koje nažalost ovaj put nismo imali, tako da je to još jedna od onih stvari koje će pričekati. Ono što je fascinantno, pronašli smo naciju koja ima veći izbor rakije od Lijepe naše. Naime, Peruanci u svoju varijantu rakije koju nazivaju Pisco, trpaju sve živo, od čilija, trava, voća, začina, pa čak i do nekih životinja. Što se tiče kombinacije Ayahuasce i službenog TLI pića Nitro, iz istih razloga je izostala, no dobili smo priliku kupiti sirovi kakao i probati niz zanimljivih peruanskih rakija, pa ćemo po uzoru na viđeno pokušati napraviti čokoladnu varijantu Nitra. Čim se to ostvari, bit će objavljeno.

#18 – Najviša odijela na svijetu

Pokušaj za rekordni uspon u odijelu, tj. odijelo na najvišoj nadmorskoj visini, odlučili smo pokušati postaviti na vulkanu Uturuncu.

Podaci o njegovoj visini variraju od 6004 do 6026 metara, vjerojatno iz razloga što je ovo jedan od najbrže rastućih supervulkana. Vulkan je iznimno aktivan, mlade kore lave se mogu vidjeti u sedlu, sipari obojeni pepelom, povremena isparavanja sumpora iz fumarola… Sve to uz položaj i vjetar obično čine put do vrha prohodnim bez dubokog snijega i jedan od lakših 6-tisućnjaka, iako je sve na toj visini zahtjevno. Završni uspon započeli smo s oko 4900 metara, do prvih zraka sunca bilo je iznimno hladno, ali sedlo je bilo vidljivo, i vrh prije vrha je bio odličan orijentir. Iz pristojne udaljenosti sam dan prije popisao sve strane svijeta i kurs prema prvom mjestu te okolna obilježja za bolju percepciju smjera i udaljenosti u slučaju krize. Nigdje oblaka, ali zato dosta vjetra, tako da je sve kao na dlanu. Procijenio sam da se na vrh može pristupiti sa sjeveroistočne i zapadne strane, a zbog jakog jugozapadnog vjetra, odluka je pala na sjeverniju stranu. Zavjetrina znači toplije, a to mi je u odijelu bilo iznimno bitno. Taj široki i vidljivi put vodio je do sipara koji počinje na nekih 5500, do mjesta gdje u idealnim uvjetima bez snijega može proći dobar terenac. U namjeri da se ubrza i skrati put, jer smo vremenski bili ograničeni autobusom koji smo morali uloviti u Uyuniju na drugom kraju pustinje, priječili smo dio kroz kamenjar, što je ispalo sporije na račun umorne ekipe.

Penjanje siparom je vrlo zamorno, pogotovo na visini od preko 5500, te fizički napor i utjecaj visine pa hladnoća odnosi prve žrtve. Ivan i Anja odlučuju ne nastaviti uspon, što je bila dobra odluka, jer je napor i glavobolja po njihovoj procjeni postao prevelik i riskirati pad ili ozljedu nema smisla. To je Kristini i meni omogućilo brže napredovanje te nastavljamo dalje. U jednom trenutku, zbog vremena kojeg je sve manje, što je vrlo nezahvalno u penjanju na visoke vrhove, ja se odvajam naprijed u namjeri da što ranije stignem na vrh i pronađem optimalan put. Napredujem iznimno brzim tempom, ispod odijela se čak i dosta znojim. Odijelo je krojeno u tvornici RIO na način da bude čvrsto, ali fleksibilno i stvar funkcionira odlično.

Osjećam se super, pogled je čist, horizont iz bajke i uskoro dolazim u sedlo. Čini mi se da ću brzo uloviti i vrh. Međutim, točno prije sedla, zapuhuje me veliki žuti oblak sumpora u kojem ne mogu udahnuti i na trenutak me kombinacija sumpora i refula ruši s nogu. U cijelom sedlu isparava sumpor i tekućina kuha u žućkastim kanalićima neke kombinacije glinenog blata kao na nekom stranom planetu. Ponekad samo smrdi, ali povremeno u gušćim oblacima isparavanja užasno peku sinuse i pluća. Imam dojam da me još drži vrtoglavica i bol u plućima od onog prvog oblaka koji me pogodio. Do vrha je još jedan kraći sipar, vertikalno 50-60 metara, ali jako izložen vjetru. Na samom siparu je manje isparavanja, osim u refulima, ali tek 20 metara pod vrhom nalazi se jedno pola metra duboka snježna kapa, koja će me dobro smočiti u odijelu, ali i uzeti dosta vremena, pa priječim prema jugu u nadi da ću uočiti neki greben bez snijega po kojem ću moći brzo proći do vrha.

Međutim grebena nema, snijeg je okovao cijelu stranu. Računam da mi je za probijanje kroz snijeg na ovom nagibu potrebno još barem pola sata, a na vrhu vidim najgušće oblake sumpora i ne želim se naći na ovom vjetru s mokrim hlačama od odijela, a uz sve navedeno, najviše me brine koliko ćemo se spuštati i hoćemo li stići do drugog kraja pustinje na vrijeme za autobus.

Struja misli u glavi i nagrizajući sumpor u plućima formiraju odluku da se ne igram s vremenom i zdravljem te proglasim najvišu dostignutu točku negdje oko 6000 metara te odustanem od daljnjeg napredovanja. U priječenju natrag nalazim neku kvazi zavjetrinu gdje snimam i dokumentiram videom i fotografijom trenutak u kojem je ostvaren najviši uspon u odijelu, košulji i kravati. Osjećaj u odijelu je super, kao uz more, tako i na 6000, odijelo ne čini čovjeka, ali se čovjek osjeća bolje. Taman vidim i Kristinu, koja je upravo prošla sedlo, pokušavam joj signalizirati da ne ide dalje jer idem dolje, ali ona vjerojatno pod utjecajem visine misli da mašem u stilu „Hej, požuri, tu je besplatna topla čokolada!“, tako da se nalazimo na pola puta i dalje skupa silazimo dolje, ovog puta drugom stranom, jer se u međuvremenu vjetar promijenio, ali i imamo vrlo malo vremena za povratak. Definitivno zanimljiv uspon, lijepo brdo, iskustvo i avantura. I još jedan rekord u džepu.

Opširnije galerije rekorda na FB stranicama ekspedicije.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net