Todo posibile, nada seguro – the record report (1)

Eto nas natrag, spremni za raport popisa rekorda. Tijekom održavanja ekspedicije em je bilo teško pronaći Internet, em nismo imali nikakvo računalo pri ruci, em vremena za tekst nije bilo, pa tako i ovi izvještaji stižu s blagim zakašnjenjem. Očekivano, nismo uspjeli vidjeti svaki rekord, međutim, bili smo dovoljno sretni da nas posluži vrijeme i prijevoz (koji je često ravan lutriji) da zabilježimo veliku većinu planiranih i otkrijemo još nekoliko neplaniranih rekorda! Spomenut ćemo neke. Ovakav tempo putovanja, pogotovo na ovakvim visinama i promjenama temperatura, više je umor nego odmor, zato ne preporučamo baš svakome ovakav itinerar, no svakako bi nam drago bilo da se netko zainteresira za neke lokacije te ćemo drage volje pomoći iskustvom i kontaktima da ih i posjeti uz najmanje moguće troškove i neugode. A ako se netko odluči ponoviti sve, sa zadovoljstvom ćemo pratiti napredak i držati fige da glatko prođu dionice gdje smo mi zapeli. Krenimo korak po korak i ukratko predstavimo ciljeve putovanja u vidu raznih rekorda. Numerirani su samo rekordi koji su viđeni i po našem mišljenju stvarni.

#1 – Najviši grad na svijetu

Najviši grad na svijetu prema Lonely planetu i nekim drugim manje referentnim izvorima je Potosi. Međutim, mnogo je onih koji tvrde drugačije, primjerice Guinnessova knjiga rekorda i Wikipedia.

Grad je prema definiciji rječnika središte populacije, trgovine i kulture, velike veličine i značaja. Ujedinjeni narodi kažu da je u povijesti grad definirao hram, tržnica, trg i zgrada vlasti. Potrebno je točno utvrditi granice grada, gdje počinje i gdje prestaje. London ima recimo 7 milijuna stanovnika, a područje Londona 14 milijuna. Kako je točno i precizno povučena crta koja je kuća u gradu, a koja u predgrađu? Službeno, država daje status svojim gradovima. Ona odlučuje hoće li grad biti grad temeljem povijesnog statusa, broja stanovništva, samouprave ili nekih dogovorenih jedinica koje čine grad (npr. pošta, banka, sud, policija, škola, itd.).

Meni se osobno najpoštenija za ovakvu vrstu istraživanja čini definicija grada kao mjesta značajne veličine i društvene važnosti – sa svojom samoupravom. Dakle nije isto ako o tome mjestu brine država ili neki drugi grad ili se doista radi o prostoru s kompleksnim sociološkim uređenjem koje samo sebe regulira i vodi, naravno u zakonskim granicama države u kojoj se nalazi. Sljedeće što bi trebalo utvrditi je visina. Uzima li se u obzir najniža točka, najviša točka, centar, mod, medijan ili prosjek?

Dakle, pitanje oko najvišeg grada zahtijeva jedno detaljnije istraživanje. Ovako kaže Wikipedija, a slično govori i većina nekih „pouzdanih“ izvora, za popis najviših gradova:

  1. LaRinconada     Peru      National Geographic je upravo ovo izabrao na svojoj listi.
  2. Wenquan         China     The Guinness Book of World Records kaže da je ovo najviši grad.
  3. El Aguilar
  4. Colquechaca
  5. Ukdungle
  6. Tanggulashan
  7. Pagri
  8. Mallasandra
  9. Takh
  10. Yelchang
  11. Niagsu
  12. OlarozChico
  13. Kushol
  14. Hanle
  15. Parinacota
  16. Cerro de Pasco
  17. Caylloma
  18. Achirik
  19. Hankar
  20. Ating
  21. Khuldo
  22. Mina Pirquitas
  23. Demchok / Dêmqog
  24. Mina Providencia
  25. El Alto
  26. Durbuk
  27. Ampultun
  28. Potosí

E sad, ne mogu se složiti s listom gradova jer se uopće ne radi o gradovima. Primjerice prvi grad uopće nema kanalizaciju, a kamoli autonomiju. Ekstremno je visoko i radi se o rudarskom naselju gdje se radi 30 dana, a 31. dan se kao plaću uzme sve što na ramenima možeš iznijeti. Iznosi se grubi materijal, naravno, pitanje sreće je koliko ćeš zaista zlata dobiti za plaću. Naselje ima oko 70000 stanovnika, ali to je samo ogromno naselje jednog drugog, nižeg grada gdje ljudi dolaze u potrazi za rudarskom srećom. Drugi „grad“ služi kao servisna postaja ceste i pruge i sadrži valjda nekoliko kuća.

Većina ostalih „gradova“ su sela s nekoliko stanovnika. Toliko o kvalitetno definiranim kriterijima. Lista može stajati za neke naseobine, ali ne za gradove. Pa onda bi bazni logori himalajskih vrhova konkurirali za gradove svakako prije nego neko selo u Kini s 29 stanovnika. Na 4. mjestu je grad-mjesto-selo u Boliviji gdje su pred mjesec dana javno linčovali lika kojeg su sumnjičili za silovanje i ubojstvo i pokopali ga sa žrtvom. Nije mi to nekako gradski običaj, samo govori u prilog o zabačenom mjestu gdje stanovnici uzimaju pravdu u svoje ruke. Ima i par lokacija sa značajnim brojem stanovnika, ali apsolutno bez samouprave ili bilo kakvog drugog značaja, uglavnom rudarske kolonije.

I tako sve dok ne dođemo do broja 25. El Alto. Ovaj milijunski grad drži nekoliko rekorda, između ostalog, on ima 0,1 posto Europejaca i to je grad s najvećim udjelom autohtonog stanovništva u Americi (rekord #2). El Alto je bio dio La Paza do 1985, a 1987. je dobio i status grada, te je kao grad sa svojom upravom i preko milijun ljudi (i raste kao lud) definitivno po službenoj visini od nekih 4150 metara najviši grad od ovdje navedenih. Kako smo posjetili i El Alto, i taj smo rekord ostvarili. Inače, El Alto nije nešto naročito predivan, iako je poseban. Uglavnom je crvene boje, sve se radi isključivo od cigle ili zemlje, a fasada nema u 99 posto zgrada. La Paz je smješten u jednoj jami, zdjeli, a čim se izroni iz te rupe za špigule, na visoravni okruženoj planinama nalazimo se u El Altu. Alto je vrlo siromašan, ima nešto muzeja, nekoliko ušminkanih zgrada, aerodrom, veliku tržnicu i više-manje sve što grad može i treba imati, ali djeluje puno siromašnije od La Paza. Međutim, La Paz se nema gdje širiti, dok Alto ima beskrajnu ravnicu na kojoj se može i uzgajati i pokrenuti nekakva industrija te bi u budućnosti mogao i sustići La Paz.

Samo malo niže, na 4090 m, nalazi se Potosi. Potosi je definitivno bio najviši dok je El Alto pripadao La Pazu. A možda bitka za titulu najvišeg grada nije izgubljena s obzirom da je rudnik, koji je sastavni dio grada, iako na njegovom rubu, ali može se računati kao industrijska zona Potosija, 800 metara viši od centra grada. Ako bi onda uzeli neki prosjek ili najvišu točku, Potosi bi vjerojatno počistio El Alto. Tu bi trebalo uvesti neke jasne kriterije, za što sada nema vremena. S obzirom na službenu visinu i kriterije zdravog razuma, El Alto je najviši grad. Ali s obzirom da je Alto doslovno ravnica, a Potosi je uglavnom jedna strmina s planinom na kraju i ne znamo gdje je uzeta mjera od 4090, opravdano smatram da bi to trebalo detaljnije istražiti.

Nadalje, Potosi je grad prebogate povijesti. Premda je možda i izgubio titulu najvišeg, ima on svojih rekorda. Recimo nama zanimljiv je #3 najviša pivovara na svijetu. Proizvode Potosinu, odličnu lager pivu koja se kao i sve na toj visini pjeni više od uobičajenog. Opet tu ima mnogo lažnih informacija tipa švicarske male pivovare koja tvrdi da je najviša na svijetu na svojoj smiješnoj visini od 1700 m ili tibetanske Lhase koja radi pivo na 3500. Kako El Alto nema pivovaru, čini mi se teško da postoji neka koja bi bila viša od Potosine. Potosi je u 16. stoljeću imao više stanovnika od Londona ili Pariza te je tada bio najveći industrijski kompleks na svijetu (#4). Planina iznad Potosija, Cerro Rico (u prijevodu „bogata planina“) je izvlačenjem srebra smanjena za 500 (!) metara. Grad je maksimalno iscrpljen i uvelike je to srebro utjecalo na sliku Europe s navalom španjolskog novca koji se masovno kovao u kovačnici u Potosiju. Porobljeni su narodi koji su tu obitavali, uvezeni robovi iz Afrike, sve u svrhu iscrpljivanja zaliha koje je oslabilo tek kada je Bolivija osamostaljena. Međutim, prekasno. Danas se izvlače puno slabije rude, kompanije su u vlasništvu stranaca, a rudari rade u neljudskim uvjetima. 14-satno radno vrijeme, bez svjetla, zraka i nade da će doživjeti tridesetu na račun trovanja u rudniku. Da bi ostvarili normu za dnevnicu, ručno moraju izgurati 10 vagona, od kojih svaki teži 2,5 tone. Ta dnevnica onda iznosi 200 bolivianosa. Oko 160 kuna. Grad je prepun baroknih fasada, živopisnih ulica i trgova gdje se između ostalih krojila i europska povijest. Svakako jedna od najvećih preporuka ako se nađete u Boliviji.

# Najviša cesta na svijetu

Vjerovali smo da bi cesta koja ide do baznog logora Uturuncu vulkana mogla biti najviša na svijetu, jer bi možda bila viša od poznatih najviših cesta u Tibetu, Kini i Indiji (KhardungLa, itd). Međutim, radi se o čistom offroadu, te naš terenac čak nije mogao proći dalje od 4900 metara. Otprilike smo s te visine krenuli na vršni uspon i bilo bi nepošteno reći da smo bili na cesti, a čak bi i makadam bio jako, jako nategnut pojam. Glasine su bile krive, iako, uočio sam tragove guma i u sedlu, na nekih 5950 metara, ali radilo se o nekom manjem Suzukiju rekao bih po širini osovina i osovinskom razmaku koji sam mogao otprilike pogoditi, koji je idealan za takve stvari. Opet, to nema veze s cestom i ne može konkurirati kineskim vojnim cestama koje bi mogle ići na nešto nižim visinama. Prema tome, ovaj rekord nismo pronašli, očarale su nas babske priče bolivijskih pjesnika.

#5 – Najveća prašuma na svijetu

Tu nemamo puno za dodati. Amazona je prašumska perjanica planeta i tko zna što sve skriva u svojim krošnjama. Izabrali smo manje šumovitu varijantu i putovanje po rijekama, kako bi imali bolji uvid u životinjski svijet. Hrpa ptica ogromnih dimenzija, razni majmuni, veliki glodavci, aligatori i kajmani. Ono što je bilo najzanimljivije i što definitivno nisam vidio u ostalim prašumama gdje sam boravio jesu piranje i rozi amazonski dupini. Piranje smo imali priliku loviti i jesti istu večer. Ne znam zašto, ali tehnika lova je dosta drugačija od recimo tako jadranske. Mala piranjica se svježim mesom navuče na veliku udicu i onda kad osjetiš da je gricnula, naglim trzajem pokušavaš probiti neki dio piranje i to obično na filing, tako da brojiš pauze između trzaja pa pogodiš taman prije njenog ugriza. Udica je prevelika da bi ju piranja progutala i to je jedini način. E sad, nije mi jasno zašto ne stave manju udicu i normalno serviraju ribi da proguta komad udice pa je dignu van. Mislim da bi to bilo kudikamo efikasnije, ali ovaj način je daleko zabavniji jer najviše ovisiš o tehnici i tajmingu. Spasio sam čast naše domovine kao pomorske nacije ulovivši pola večere. Sreća tih ribica da mi se povraćalo cijeli dan jer sam se vjerojatno potrovao sirovim mesom koje sam večerao… Utamanio bih ih bio dovoljno za izvoz. Dupini u neprozirnoj rijeci i još rozi. Svakako zanimljiv prizor. Ima ih dosta i vole se igrati oko brodova, iako kako je voda potpuno smeđa, teško je anticipirati gdje će izroniti, kao i uloviti kojeg ili fotkati. Pokušali smo plivati s njima i prizvati ih bliže, ali najbliže je bilo kad sam ga slučajno odvalio nogom dok sam vrtio biciklu u vodi kako bi imao što bolji pregled i došao bliže kojem. Od tog prijateljskog susreta nismo se više družili…

Opširnije galerije rekorda uskoro na FB stranicama ekspedicije.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net