Arktičke koještarije | Svalbard

Na pola puta od kopnene Europe do Sjevernog pola prosječna neto plaća iznosi preko 25 tisuća kuna, pola litre pive je devet kuna, a PDV ne postoji. S druge strane, a opet na istom mjestu, kilogram najjeftinije piletine skuplji je od šteke Marlbora (180 kuna), čokolino se radi s mlijekom od 40 kuna, a sunce se od 26.10. do 15.02. može vidjeti samo na televiziji. Kriminala nema ni u tragovima, no naselja svejedno nije preporučljivo napuštati bez puške.

Svalbard je najsjeverniji dio Kraljevine Norveške. Nalazi se u Arktičkom krugu, između 74° i 82° zemljopisne širine i 10° i 35° zemljopisne dužine. Otočje je površinom veće od Hrvatske, a nastanjuje ga tek nešto više od 2900 ljudi, dok je procjena da se arhipelagom kreće preko 3000 polarnih medvjeda. Tijekom tri tjedna provedena na najvećem otoku, Spitsbergenu, vidio sam nešto manje od 2000 ljudi i, jasno, nijednog polarnog medvjeda. Nadanje – ludom radovanje. Idući put pila naopako.

Oruđe na stranu, polarni medvjedi morski led koriste kao partnera pri lovu na tuljane i pronalazak hrane općenito, a u ovo doba godine na morski je led moguće naići jedino na zapadnoj strani Spitsbergena, u Framovom prolazu, na putu ka Grenlandu. Naseljena mjesta cestovno nisu povezana, a kao prijevozna sredstva uglavnom se koriste plovila, letjela i motorne saonice iz reda vozila. Registriranih motornih saonica na otoku više je nego ljudi.

Nekoliko je naseljenih mjesta na Svalbardu. Na zapadnoj obali Spitsbergena u zaljevu Isfjorden, na 78° sjeverno, smješten je najsjeverniji grad na svijetu. Longyearbyen je s oko 2000 stanovnika najveće naselje, a ujedno i administrativno, kulturno, turističko i znanstvenoistraživačko središte Svalbarda. Okružen je planinskim lančićima visokim oko tisuću metara. Osim Norvežana, Rusa i sveprisutnih dalekoistočnjaka, i Hrvati naseljavaju najsjeverniji grad na svijetu. Dvije obitelji iz Osijeka i Bjelovara na Svalbardu već 12 godina zarađuju za život. Čim rudarska ušteđevina dotakne vrh kasice kupuju se jednosmjerne karte za domovinu. Longyearbyen je i dom najsjevernijeg sveučilišta na svijetu. The University Centre in Svalbard (UNIS) nudi studijske programe iz arktičke biologije, arktičke geologije, arktičke geofizike i arktičke tehnologije, i to na svim visokoobrazovnim razinama. U većini skandinavskih zemalja izuvanje obuće pri ulasku u stanove obavlja se bez razmišljanja i smatra se dijelom kulture, no čak i tamo je izuvanje u javnim institucijama i poslovnim prostorima preradikalno. Zanimljivo, ne i u zgradi sveučilišnog centra na Svalbardu, inače površinom najvećem objektu u gradu. Posjetitelji otočja s navikom češćeg konzumiranja alkoholnih pića, koji planiraju nešto duži ostanak, moraju pomno planirati i konzumaciju alkohola, budući da je točno propisana količina koju osoba smije kupiti.

Samo malo južnije nalaze se Barentsburg i Sveagruva, rusko i švedsko rudarsko naselje. Barentsburg stalno naseljava većinom rusko stanovništvo, njih petstotinjak, dok u Sveagruvu ukupno tristotinjak rudara migrira iz Longyearbyena, uglavnom na tjednoj bazi. Uz ugljeno rudarstvo kao daleko najvažniju, glavne industrijske grane na Svalbardu su turizam i znanstvenoistraživačka djelatnost. Pedesetak kilometara sjeverno od Longyearbyena nalazi se Pyramiden, rusko rudarsko naselje napušteno 1998. godine odlukom ruske kompanije Arktikugol Trust koja je tada upravljala naseljem i hranila oko tisuću ruskih usta. Grad duhova danas je popularno turističko odredište, a ime Pyramiden (rus. Пирамида) dolazi od obližnjeg planinskog vrha piramidalnog oblika. Arktička klima od raspadanja ondje čuva najsjevernije postavljenu Lenjinovu statuu na svijetu. Broj statua tog čovjeka McDonald's je tek nedavno prestigao brojem restorana brze hrane. Osim drvenih baraka sagrađenih u sibirskom stilu, velik broj građevina prilično je atipičan za Arktik. Zbog glomaznih betonskih i ciglenih zgrada i neupućeni bi pogodili da se radi o Rusima. Koliko se lagodno živjelo dokazuje i primjer nekoć grijanog vrta u kojemu se sadilo povrće, unatoč vegetaciji nenaklonjenoj arktičkoj tundri. Kvalitetna zemlja dopremala se iz Ukrajine. Što se mnogih stvari tiče, naselje je bilo relativno nezavisno.

S druge strane fjorda nalazi se Nordenskiöld, jedan od najvećih ledenjaka na Svalbardu. Nije veliki proizvođač ledenih santi kao neki grenlandski ili ruski ledenjaci, no svejedno je zanimljivo lizati nekoliko stotina, tisuća, stotina tisuća, milijuna ili stotina milijuna godina star led gotovo stopostotne čistoće. Brzina kojom se ledenjak kreće prema moru je otprilike pedeset metara na godinu.

Posjeti polarnih medvjeda naseljenim mjestima nisu česti (u Longyearbyenu dvaput godišnje u prosjeku), no mogu biti pogubni. Stoga se savjetuje posjedovanje puške pri i malom udaljavanju od naselja. Polarni medvjed zaštićena je životinjska vrsta, a dozvoljeno ju je ustrijeliti isključivo u samoobrani. Prethodno je potrebno poduzeti sve mjere kako bi se medvjeda otjeralo bez ozljeđivanja. Krzna nekoliko ustrijeljenih odraslih polarnih medvjeda, dimenzija otprilike 2,5 x 2 metra, u Longyearbyenu se prodaju po cijeni od sto tisuća kuna.

Topla Golfska struja koja se formira u Meksičkom zaljevu, odnosno na području Kariba, život gore čini puno podnošljivijim. Za mjesto te geografske širine, temperature u zimskom periodu mogu biti čak i do dvadesetak stupnjeva više nego na istim geografskim širinama primjerice u Rusiji ili Kanadi. Mnogo veći problem predstavlja činjenica da ljudi na svojoj koži sunce ne osjećaju i više od sto dana godišnje, no izgleda da zarađuju predobro da bi razmišljali o samoubojstvu. U slučaju depresivnog stanja uzrokovanog dugom mračnom zimom najčešće rješenje je bijeg na svjetlija, toplija i manje osamljena mjesta na svijetu, kakva su gotovo sva.

Svalbard je kraj svijeta. Otočje itekako vrijedno posjeta. Iskustvo potpuno drukčije od svega na što smo navikli.

[Galeriju fotografija pogledajte na našoj Facebook stranici]

 

Sandro Erceg, studeni 2012.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net