SEEbiz: Ruske kronike, vol. 3: Moskovske avanture

SEEbiz: Ruske kronike, vol. 3: Moskovske avanture

MOSKVA - Nakon samo nekoliko sati sna, ujutro nakon noćnog izlaska nalik kazališnoj predstavi u Pyatigorsku, opraštamo se od supervesele vlasnice i njezine dvokatnice u kojoj smo boravili prethodna dva dana i pažljivo slažemo prtljagu u kombi koji nas prebacuje do aerodroma u Mineralnim Vodama. Kombi je najbolje godine proživio prije nego smo se rodili i vjerojatno ima kilometara koliko i prosječna svemirska kapsula.

 

Za razliku od ostalih WRC vožnji do sada gdje smo strahovali od smrti zbog brzine, sad strahujemo umrijeti od starosti. Na vozačevom mjestu čekalo nas još jedno karakteristično lice. Razdragani Armenac usne šupljine prepune zlata i pozlata. Pravoslavac čija pojava odaje sve osim da je nekoć patrolirao u policijskoj odori. Jugozapad Rusije, točnije kavkaska regija, u svakom pogledu ostavila je izuzetno pozitivan utisak na svakog od nas. Nadprosječna razina ljudskosti stanovništva svih nacionalnosti i jedva taknuta priroda neopisive ljepote dva su najistaknutija hajlajta ovog dijela putovanja.

Neposredno pred ulazak na aerodrom primjećujemo Borisovo lice boje izvan vidnog spektra, natopljeno s barem 0,33 litre znoja. Na pitanja je li sve u redu i osjeća li se dobro u bunilu odgovara potvrdno. Ne pridajemo tomu veliku važnost, ta ipak je to naš stasiti Zadranin. Započinjemo standardnu proceduru skeniranja prtljage na ulazu, kad se pri prolasku magičnoga kufera začuje snažan urlik službenice i usljeđuje alarmna zvonjava. Svi u šoku. U Goranovom kuferu pronalaze manji spremnik plina koji nam je služio za kuhanje na planini. Nakon kraćeg očevida Boris nam priznaje svoj plan. Satima planirani incident zapeo je već na prvom koraku. Ruski vještaci ustanovili su da je uzrok ovom pokušaju terorističkog napada višednevno pasivno izlaganje određenim metodama psihoterapije. Unutar ekipe zaključujemo da krivac može biti jedino Kristina, na čiju se hipnotizirajuću komunikaciju Boris nekoliko puta požalio. Borisu je rečeno da će biti pozvan na informativni razgovor čim se na aerodromu okupi tim stručnjaka iz regije. Dozvoljeno mu je kretanje predvorjem, uz budno motrenje i bilježenje čak i najmanjeg pokreta. Uz Sandra i Marina, Boris bi se trebao ukrcati na avion nešto nakon podneva, dok ostatak ekipe put Moskve kreće šest sati kasnije. U jednom trenutku po zadarskog nam Rusa stiže prelijepa djevojka u svojim kasnim dvadesetim. Ostvaruju snažan kontakt očima, u Rusiji poznat i kao predujam za spolni odnos bez pretvaranja. Što se zapravo odvilo u sobi za ispitivanje i koja je tajna oslobođenja od krivnje, Boris nam još uvijek nije obznanio. Nadamo se jedino da je uspio snimiti barem djelić misterioznih trenutaka te da ćemo svi zajedno tajnu otkriti na premijeri dokumentarnog filma.

Bilješke iz metropole
U Moskvu stižemo u dvije grupe. Uspješno polažemo obavezan ispit natezanja s taksi službama. Večernja grupa, Kristina, Goran i Vitomir, vidno izmorena dolazi do hostela Comrade, skromnog povećeg stana doslovno skrivenog u centru grada. Sandro i Boris su već otplovili u, ispostavit će se, dugu moskovsku noć. Vlasnik hostela objašnjava da je cijela stvar polulegalna, te da su zato tako dobro skriveni. Zgrada se raspada, ali atmosfera unutra je ugodna, a lokacija odlična. Prilično su fleksibilni sa svime pa nije iznenađenje zateći nekoga u svom krevetu, a ponekad i više osoba odjednom. To su najbolje iskusile naše noćne ptice, koje su oko šest ujutro morale bratski podijeliti postelju. Osoblje je poluzaposleno i polupovezano pa se zbog manjka sinkronizacije često izdaje već izdani krevet ili dvosmislena informacija. No, kome nije toliko bitna preciznost, pronaći će mjesto za sebe. 120 kn noć. Preporučamo.

Mobilna mreža Megafon koju smo uzeli pod Kavkazom kao neko sredstvo za nuždu i koja je solidno funkcionirala do nešto većih visina od 5000 metara, u centru Moskve je potpuno neupotrebljiva. Čak izaziva podsmijeh Moskovljana. Navodno je poznata kao najgora mobilna mreža. Zanimljiva strategija operatera. Kome to misle prodati? Jetijima i pastirima na Kavkazu? No dobro, što je tu je. Ionako nemamo preveliku potrebu za telefonom, a sad već i ozbiljno štedimo. U Rusiji je bilo što prilično teško dobiti osim na ruskom, što uživo stvarno ne predstavlja veliki problem, ali telefonom je to sasvim druga priča. Razlog nepoznavanja ijednog jezika (rijetkost je susresti nekoga tko barem donekle barata engleskim) vjerojatno nije u nekoj aroganciji. Engleski jezik u školama imaju kao obavezan predmet, ali ćirilično pismo, sinkronizacija filmova i serija i male mogućnosti putovanja u inozemstvo (financije i problemi s vizama) čine „hvatanje" jezika puno težim nego, primjerice, nama.

Najistaknutiji povijesni simboli nalaze se u strogom centru grada, okruženom nerijetko i deseterotračnim cestama i mogu se dohvatiti pješice. Crveni trg, okružen građevinama nalik Disneylandu, prokrvljen je policijom koja će se stvoriti za doslovno pet sekundi ukoliko se poželite fotkati s transparentom, zastavom ili bilo čime što bi potencijalno moglo ugroziti čast Rusije. Jasno, isprobali smo to. Ipak je to i dvorište Lenjinovog mauzoleja u kojem spava popularna mumija, koja, iako natrula, itekako živi u srcima ruskim. Samo preko zida nalazi se Kremlj. Utvrda za sebe, država unutar države. Ulaznice se naplaćuju za svaku sitnicu posebno, a sitnica je dovoljno da tamo ostanete cijeli dan. Za obići sve trebalo bi vam nekih 500-600 kn. Srećom, dobre stare iksice i loše stare oči ruskih blagajnica koje ne idu na more cijenu srozavaju na studentima prihvatljivih 80-100 kn. Osim gomile službenih zgrada, raznih sakralnih građevina, uličica i parkova, od kojih većinu ipak nije moguće vidjeti, ako ne namjeravate provesti duže vrijeme u Rusiji iza rešetkastih prozora, glavne atrakcije Kremlja su oružarnica i draguljarnica. Oružarnica sadrži impresivnu zbirku oružja, oklopa, ratne odjeće i obuće, dodataka za konjanike, kočija i tako dalje. Poslužila bi svakoj karnevalskoj povorci.

Dijamantni fond Rusije jedna je od najvećih svjetskih draguljarnica, uz rame britanskim krunskim draguljima i kolekciji bivšeg iranskog šeika. Preko tisuću dijamanata, više od deset kilograma tog najskupljeg kamenja, uglavnom s Yakutska i Urala. U kolekciji su i neki svjetski poznati komadi: Slobodna Rusija, Zvijezda Yakutska, Aleksander Puškin i još nekoliko zvučnih imena koje se mogu susresti u kriminalističkim filmovima i pričama. Pa kolekcija kruna, tijara, nakita, zlatnih poluga, ogromnih grumena zlata i platine, nekoliko žezla i ostalog kraljevskog inventara. Dovoljno da se svakome zavrti u glavi. Osobni favoriti su carska kruna (ukrašena s 5000 dijamanata, biserima, itd.), žezlo sa slavnim Orlov dijamantom i bula sa safirnim ukrasom. Izložbu čuva predsjednikova osobna straža i, kao i u većem dijelu Kremlja, fotografiranje i snimanje nije dozvoljeno. Postati pripadnik garde koja čuva taj dio nije lak posao. Dolazi se na poziv. Potrebna vojna pozadina. Stroga visina i težina. Mnogi zarezi na kundaku. I obavezno gotovo nikakvo poznavanje stranih jezika. U draguljarnicu nije dozvoljeno praktički ništa unijeti. Općenito u Kremlju je sve tip top i policija regulira svaki korak. Dodir kolnika na nedozvoljenom dijelu rezultira zviždukom upozorenja. Svaki muzej i građevina ima svoju vojsku stražara koji cimaju na najmanje „pogreške". Šteta što nema nekih kontrola za jedina dva ugostiteljska štandića u Kremlju. Naime, na jadnim škrinjicama sa sladoledom u jednom parkiću, na jednom tako turbodostojanstvenom mjestu i, jasno, bez znanja stranih jezika, prodaju se sladoledi kojima je rok trajanja istekao pred više od dva mjeseca i koji teksturom više podsjećaju na žvakaću gumu. Ajde dobro, barem vrate novac nakon što ih šokirate spoznajom da im je sladoled govno. Jasno, nastavlja se prodaja drugima kao da se ništa nije dogodilo.

Noćni obilazak upriličila nam je Moskovljanka Anja. Dopadljiva Ruskinja s viškom vremena provela nas je kroz nekoliko lokacija i objasnila štošta na solidnom engleskom. Radi u hotelu Marriott, a vezano uz to potužila nam se kako većina od oko 90% međunarodnih gostiju koliko ih hotel broji, otvoreno od zaposlenih djevojaka neovisno o zanimanju zahtijeva seksualne usluge, a kada one odbiju, prijavljuju ih nadređenima s raznoraznim opaskama. Generalna direktorica hotela dobro zarađuje pružajući gostima iste usluge, pa se oglušuje na pritužbe djevojaka. Naravno, kaže, ima i djevojaka koje se upravo zbog toga i prijavljuju za posao, u nadi da će ih neka romansa izvući iz Rusije. Najpoželjnije destinacije su Velika Britanija, Francuska, Španjolska i Italija. Toliko o stereotipima. Kad smo već kod toga, prostitucija je zabranjena, no postoji prešutna tolerancija i zna se točno u kojoj ulici, malo izvan centra, treba potražiti usluge dotičnih dama. Nekad je ulica bila u centru, dakle ipak se mrvicu obratilo pažnje na zakon. Kako kaže, djevojke su uglavnom iz Ukrajine, a dolaze tu jer ne trebaju vizu, s nadama sličnim djevojkama iz hotela... Za cjenik usluga nismo pitali.

Naravno, put bi bio čudan da baš niti jednog Hrvata nismo susreli. Spazio je majicu dizačkog saveza i odlučio se javiti. Tu je u posjetu djevojci, u fušu radi kao učitelj hrvatskog i engleskog jezika. Kaže da postoji mikron stanovništva u Moskvi kojem je Hrvatska ideal, svojevrsna obećana zemlja. Lijepo je znati. Moskva je skupa, veli, što primijetismo i sami. Ljudi rade non-stop kroz tjedan i jedva čekaju vikend da se opuste, najčešće uz obilne količine alkohola. I tako iz tjedna u tjedan. Koliko god je velika, kaže, Moskva se brzo skuži. Nije imao problema s nasiljem, ali ni ne djeluje kao netko tko bi se našao u takvoj situaciji. Od nekih ruskih izvora smo saznali da se noću nerijetko događaju propucavanja i to često slučajnih prolaznika od strane lokalnih bandi, najčešće samo kao neka vrsta dokazivanja. Manje je vjerojatno da ćete na to naletiti u strogom centru i danima kad je vani veća koncentracija ljudi. Dakle, i taj stereotip možda stoji. Onaj da se može popiti kava za 200 kn točan je, mada to naravno nismo iskusili na svojem nepcu. Ali isprobali smo kruh od 200 kn. Jako je dobar i nećemo više nikada, hvala.

Za neki potpuniji doživljaj Moskve definitivno je potrebno više vremena, recimo desetak dana, a generalni je dojam da je, osim što je glomazna, vrlo zanimljiva. Ne djeluje samo mnogoljudno, već je stvarno sve nekako hiperbolizirano. Sigurno ima mnoštvo kvalitetnih muzeja, dobrih parkova i općenito mjesta za istraživanje. Snalaženje nije teško, a u bilo kojem trenutku se može zaustaviti gotovo svaki auto da vas odveze gdje treba. Svaki drugi auto će tako i tako sam stati ukoliko djelujete kao da vam treba taksi. Dogovori se uglavnom fer cijena. Cijena goriva je između 5 i 6 kuna pa se čak i vožnja između gradova, ukoliko ste u društvu, isplati na ovaj način. Moskovski metro sustav je zaista impresivna mreža kanala, ponekad i 800 metara dubokih, svaki s nekom pričom. Naime, većina je stanica nekada služila kao sklonište. Za niti 6 kuna po vožnji, brzo i efikasno se može kretati moskovskim podzemljem. Samo treba doći. Mi definitivno hoćemo.


Seebiz, 03.08.2012.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net