SEEbiz: Ruske kronike, vol. 2

SEEbiz: Ruske kronike, vol. 2

ZAGREB - Drugi dio ruskih kronika prati avanturu od spuštanja s Elbrusa do odlaska u Moskvu, gdje će ekipa provesti zadnje dane u Rusiji i ispisati završni dio kroničarskih crtica.

Nizinska bolest (Cheget)

Umornih nogu i glava punih dojmova stižemo u dolinu podno Elbrusa. Bez previše razmišljanja sjedamo u malenu gostionicu prstom upirući u pive i ruska jela kojima ne znamo ni ime ni sastav, niti nas je pretjerano briga. U nedostatku otvarača pivskih boca izvrsno poslužuje Olympusov Tough. Jela se uglavnom svode na mesno-tijestno-jogurtne varijante i podsjećaju lagano na neke bosanske delicije. Fino. Usput krstarimo štandovima suvenira i, više iz zabave, a manje iz potrebe, Sandro i Boris odlučuju spustiti cijenu nekakvom magnetiću, što je na prvi pogled rutina, međutim tu to ipak nije slučaj. Prevladava njemačka upornost pa nakon pola sata žilavljenja i izmišljanja priča o siromašnim Hrvatima, čoporu djece, crnačkom rabotanju i zadnjim dinarima, žena između spuštanja cijene i fizičkog obračuna, na našu sreću, odabire ovo prvo. Spasiba.

Naš stari drug Marat, veliki šofer i lovac, kojeg poznaje cijeli Istok i dobar dio Zapada, vodi nas po stvari koje smo uskladištili u hotelu. Usput dogovaramo miting za sutra, koji nažalost propada jer Maratu odapinje "mašina". Ili smo mu se već popeli na vrh glave s idejama o druženju i lošim ruskim. Možda ipak ovo prvo. Naime, ako je nešto ostavilo baš ugodan dojam to su ljudi, većinom vrlo dragi i susretljivi. Svi odreda širok osmijeh i zlatan zub. Rijetko samo jedan. Bratja Slaveni.

I dalje smo vjerni Chegetu, samo mijenjamo hotel za 50m niži i 50% jeftiniji. Osoblje je iz nekog razloga oduševljeno nama. Ne razumiju baš ništa osim našeg ruskog. Srećom, već baratamo arsenalom naglasaka koje i sami teško razumijemo, ali prolaze prilično dobro. Za sve ostalo tu je Goran - sudski tumač za ruski i srodne jezike u regiji. Zlatni osmjesi ne jenjavaju.

Iako je prošla ponoć, odlazimo u šetnju Chegetom u potrazi za mjestom za malu proslavu uspona. Nailazimo na zatvoreni lokal, ali kao možemo još malo sjesti i popiti lokalno pivo. Na kraju smo popili i bocu vodke i isprobali par ruskih jela. Lokalna vodka bila je toliko dobra da joj zaboravljamo ime. Sve skupa je potrajalo do nekih 4 ujutro. Osoblje nas i dalje trpi, nevjerojatno nešto. Koristimo to vrijeme za "svečanu" podjelu priznanja koje smo dobili za ispenjan Elbrus i ćakulu o samom usponu, dojmovima i očekivanjima. Napokon s odmakom od snijega, leda i hladnoće. Alkoholni katalizator misli nam pomaže u rezignaciji stvari pa svi sretni odlazimo na spavanje, uz neizbježni plan kako se rano ustajemo i idemo za mjesto Elbrus, desetak kilometara dalje. Rano ustajanje, njet.

Dakle 10 sati, jedva gledamo, idemo na brzinsko sređivanje teksta, fotki i sitnica, ma najviše, najviše sat vremena. Prevedeno na ekspedicijski - odlazimo iz Chegeta oko 18. Cheget je mini mjesto, posloženo oko glavnog trga u čijoj se prašini mogu pronaći domaći proizvodi poput slatkih kolača, tijesta i sličnih jednostavnih delicija superslatkog okusa. Taman. Kristina si nabavalja neko korjenje koje liječi sve i dobro je za svašta. Ruski pandan pčelinjoj masti. Starac iz sela je pronašao idealnu mušteriju za višak korova iz svoga vrta. Bježimo iz Chegeta kako Kris ne bi potrošila svu lovu na trave i granje zanimljivog okusa i upitnog djelovanja. Goran u potrazi za izgubljenim vremenom izaziva mjesnog domino majstora te uspijeva uzeti partiju i pokoju fotografiju. Dolazi frajer koji bi nas za male novce prebacio nekamo. Objašnjavaju nam da tu nema baš ničeg i da ne idemo nikamo. Pomislimo na Nalchik, glavni grad Kabardsko-Balkarske republike. E tamo je pak nesigurno. Wikitravel kaže sljedeće: "Visitors are in great fear of militant attacks, bombings, and general lawlessness." Nema turista. Nema ničeg. Razbiramo. Ali ionako nismo turisti, već avanturisti - idemo za Nalchik!

Grad pokraj vremena (Nalchik)

Novi vozač, novi karakter, nove ambicije. U Terskolu i okolici je očito prisutna WRC manija. Šole se ne spušta ispod 130 km/h ako baš nije vojna barikada ili krdo krava nasred ceste, što se ravnopravno izmjenjuje. S kravama igra refleksa u rulet slalomu, s vojskom druga priča - pojas, treća, osmijeh iz putovnice, zlatnog sjaja, jasno. Ekstremnije čak i od vožnje Slovenijom, veže se čak i ekipa u trećem redu sjedala. Lešo prži balkarsku estradnu zvijezdu Asima Gazaeva, a mi se gluhi divimo krajoliku koji prebrzo prolazi. Stijene, flora, vrhovi, predivan kraj. Kao bajka s kraja svijeta. Kratko stajanje u mjestu Elbrus. Dvaput je dvaput. Vožnja ovom regijom ima nekih zajedničkih točaka koje se brzo uočavaju: većina vozača oduvijek je htjela voziti hitnu, promet je gust, a gužva na cesti ne dešava se zbog vozila, već zbog stoke, a barikada i vojnih kontrola više je nego benzinskih postaja.

Nalchik. Grad u kojem do našeg dolaska nisu viđena nova lica. Naša se stoga previše ističu i lijepe za svaki pogled. Na kolodvoru ulazimo u gostilnicu i rentamo dva stana. Stanovi kao iz nekog drugog vremena, drugog sistema. Poluhoror atmosfera, naborani tepisi preko betona, miris prašine, voda s radnim vremenom, struja radi samo u parnim prostorijama. Ne bunimo se previše. U sumrak izlazimo u potragu za centrom, gradom, životom. Prvo malo Lenjinovom, pa shvaćamo da nema Ljubljanske... Nema ništa, to je to. Pronalazimo supermarket. Tamo valjda izlaze ljudi. Lenjinova ulica je jedina referentna točka u gradu. U njoj kino i market. U lokal iznad marketa nas ne puštaju pa pijemo Sibirsku Koronu pred bioskopom. Jedva se dovlačimo do stana starom Ladom. Ujutro ćemo ponovo u potragu za životom.

Odlazimo na tržnicu upoznati grad mimoilazeći uniformirane ljude s dugim cijevima na leđima. Kako su nam isprave latinične, u gostilnici nas nisu registrirali, što tu može predstavljati nemali problem. Tržnica krcata svime, ljudi zaigrani i iznenađeni novim licima. Zanimljivo, ne nude nas svime već svačime, poklanjaju nam voćke, žele pričati. Neki su oprezni i boje se pa odmjeravaju, ali nitko ne odolijeva znatiželji. Tržnica je presjek regije. Košmar nacionalnosti. Rusi, Dagestanci, Armenci, Oseti, Balkari, Kabardinci, Kazahstanci, Azeri, Čečeni... svašta. Svima smo novitet, nude nam spavanje, obilaske, savjete. Zaključujemo boravak u gradu odlaskom na lokalnu klopu čudnog izgleda i dobrog okusa. Maladjec.

Mineralna voda, kvas, apoteke i crne vrećice (Pyatigorsk)

Nakon žestokog cjenkanja dobivamo vozilo za Pyatigorsk i krećemo put tog najpoznatijeg odmorišta, lječilišta, termi i izvorišta mineralnih voda u Rusiji. Potpuno druga priča. Tu žive od turizma, vidi se to na cijenama, ponudi, ljudima. Grad krcat hotelima. Prvi koji smo odabrali kao najeftiniji (oko 80 kn noć) je popunjen. Odvajamo se u tri divizije. Multimedijalna u sastavu Goran i Boris kreće uzbrdo, Vitomir nizbrdo, a Kristina i Sandro čuvaju gomilu stvari i raspravljaju o crnoj magiji. Vitomir je najbrži i najkonkretniji i dogovaramo iznajmiti dvokatnicu za nekih 100 kn po glavi na noć. Žena se boji dati adresu pa se nalazimo pokraj obližnjeg hotela. Dok čekamo kontakt, otvaramo Kozel, koji je tu dosta popularan pa mještani misle da je ruski proizvod. U kupnji Kozela Saki upoznaje pripitog starog planinskog vodiča koji nam nudi smještaj kod sebe u blizini. Sandro i Vito provjeravaju smještaj, upoznajući pritom suprugu kolege planinara, vidno neoduševljenu time da stranci dolaze u stan. Dok se stari pijano valja po podu mi po četvrti put uljudno odbijamo već pripremljenu kavu i bježimo natrag na randevu s enigmatičnom Ruskinjom. U nostalgiji za slackline treningom vrijeme kratimo balansiranjem na ogradi i zapažanjem nekih ruskih sitnica. Primjerice, vrećice su u Rusiji većinom crne boje, za razliku od naših, uglavnom bijelih plastičnih vrećica. I na svakom koraku se može kupiti "kvas". Piće okusom podsjeća na polufermentirano pivo. Nema alkohola. Nema ni nekog okusa doduše. Vjerojatno iz razloga što je tu osnovan prvi institut farmacije u svijetu. U cijeloj regiji se stoga gotovo na svakom koraku može pronaći apoteka.

Kontakt napokon ostvaren. Odlazak u stan i upoznavanje domaćina. Babuška je zvrk iz kojeg frcaju smijeh, parole, savjeti, dobra volja i vedrina. Prihvaća nas kao unuke, daje nam ključ. Kuća je super, tuš ima kvadraturu manje sobe, baš ono što nam treba. Idući dan smo si naumili otkriti čari mineralnih voda. Goran i Boris odlaze na tržnicu, a Sandro, Kristina i Vito na jezero na periferiji. U tramvaju na putu do jezera upoznajemo Mariju, simpatičnu Ruskinju koja za nas volontira kao vodič. Jezero nije baš reprezentativno, nitko osim Vitomira nema volje uskočiti, pa u društvu Marije odlazimo na drugi kraj Pyatigorska, na planinu Mashuk, na izvore mineralnih voda.

Standardnom rutom obilazimo dio gdje se nalazi glavni bazen mineralne vode koji smrdi kao kanalizacija, zbog plinova kojima je voda gazirana. Posjećujemo i mjesto gdje se mogu probati topla i hladna mineralna voda s izvora. Suvišno je spomenuti da liječi sve što vam pada na pamet, osim besparice. Kada ishlapi, donekle izgubi miris, pa se može normalno piti. Ima okus po mješavini ustajale bevande s morem iz kvarnerskih lučica. Navodno strašno dobro i prirodno. Zapravo, strašno je ipak jedina riječ koja bi od spomenutih opisala kušački osjećaj. Nakon degustacije i izlječenja, šumskim putićima se zavlačimo do još izvora i bazena u koje se lokalci uvaljuju iz raznoraznih razloga. Naravno, isprobavamo ugodnu vruću vodu i njene čarobne moći.

Pročišćeni od bolesti i grijeha nastavljamo obilazak do Eolove harfe, Kineske kuće i centra grada. Saznajemo zanimljivu legendu o Elbrusu, Mashuku i ostalim planinama oko Pyatigorska. Naravno da su svi oni jednom postojali... Pyatigorsk je ime dobio prema Besthau (planina s pet vrhova), inače Elbrusovom sinu. Moćni i veliki Elbrus svom sinu nije dozvolio vezu s prekrasnom Mashuk, koju je, jasno, htio za sebe. Tu naime nije neka strašna ponuda djevojaka. Nakon višestrukih neuspjelih pokušaja odvajanja mladog zaljubljenog para, Elbrusu je pukao film i sina šalje u rat, vratiti dug domovini, vidjeti svijeta, naučiti nešto i standardne isprike i vojna propaganda. Besthau, bistar momak, na vrijeme shvaća očeve intencije i vraća se po svoju voljenu. Elbrus sad već kronično nervozan ubija sina komadanjem sabljom na pet dijelova. Nesretna Mashuk, kao prava djeva iz legende, nepomično i neutješno sjeda nasuprot mrtvome Besthauu, pretvara se u kamen (u starim legendama petrifikacija je neki must have, ako se želi ostaviti iole ozbiljan dojam), a njene suze postaju ljekovite mineralne vode planine Mashuk (s obzirom na miris cijele planine i tih voda, rekli bi da tuga nije jedino što ju je morilo). Elbrus, ljutit, ogorčen i hladan, odlazi na Kavkaz gdje i dan danas sije svoj gnjev. Mi smo ga ulovili na dobar dan bit će.

Kilometraža dana je već prešla očekivanu, a time i potrošnja. Glad nas izjeda i to se vidi na našim izmučenim licima. Ako čujemo još jednu priču o Pyatigorsku, postat ćemo dio sutrašnje dnevne štampe. Kristina spašava stvar realizacijom ideje koja se još od visina provlači pričama - vodi nas na večeru. Izabiremo jeftini studentski restoran s bogatim izborom tradicionalne kuhinje u namjeri da pomirimo gurmansku znatiželju i budžet. Glad prelazi svaki budžet pa naručujemo više manje sve što postoji u ponudi. Janjetina, sir, kefir, salate, složenci. Očarani mirisima i bojama jedva čekamo napokon se pošteno najesti. Dočekujemo noć i pomalo se kotrljamo prema stanu.

Dogovorili smo se brzo spremiti i izaći van. Dočekuje nas Marija, DJ u klubu Crazy Lily. Nakon nekoliko sati izgubljenih na brzo spremanje dolazimo u klub gdje se održava tematski party. Večeras smijanje. Neka fora s ruskom Vladom, ukoliko je blagdan, a klub radi party, dobije neki bonus. A party je sve samo ne očekivan. Ledeni pogledi, pravilna izmjena plesača na pozornici, gotovo zabranjena interakcija među spolovima, odnosi otprilike na nekoj razini prvih razreda osnovne škole. Trebalo nam je neko vrijeme da shvatimo da je to stvarno tako, da nije neka fora s plaćenim plesačima ili slično. Iznimno sramežljiva atmosfera. Onda u trenutku kad je valjda taman bila pristojna gužva na podiju, koji je zapravo neka vrsta pozornice, upada medvjed, rastjera ljude i počne neki šou, navodno komičan. Ajmo reć fore za predškolski uzrast iz sedamdesetih. Eto i crvenkapice. Sad se oni love po lokalu, vrte hula hup, pitaju ljude da plešu s njima kolo i vlakić. Sva publika u smijehu, osim nekoliko hrvatskih lica. Kamenih lica. Vjerojatno ne bismo ni ušli u prestižni klub da nismo imali vezu. Nismo sigurni je li nam uopće drago što smo tu. Niti kako bismo reagirali na sve ovo. Možda je sve samo neki san. Ili nam je mineralna voda udarila u glavu.


Seebiz, 29.07.2012.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net