SEEbiz - Kavkaz12: Na vrh Europe u samo tri dana

SEEbiz - Kavkaz12: Na vrh Europe u samo tri dana

MOSKVA - U ponedjeljak, 23. srpnja oko 10 sati po lokalnom vremenu hrvatska alpinistička ekspedicija Kavkaz12 uspješno je okončala uspon na najviši vrh Europe.

 

Na 5642 metra visoki Mt. Elbrus u gorju Kavkaz uspeli su se Vitomir Maričić kao voditelj ekspedicije, Sandro Erceg, Kristina Ribarić, Boris Zubčić i Marino Petretić, dok se Goran Matošević zaustavio na visini od oko 5000 metara.

Članovima ekspedicije trebala su samo tri dana kako bi zakoračili na krov Kavkaza, što je čak dva dana manje od planiranog. „Vršni uspon odrađen je za nešto manje od sedam sati, a premda tehnički nezahtjevan, fizički je bio iznimno naporan. U regiji je cijeli tjedan prevladavalo odlično vrijeme pa se temperature tijekom našeg boravka na planini nisu spuštale ispod -10°C, što nam je svakako išlo u prilog", istaknuo je Vitomir Maričić, voditelj ekspedicije.

Podsjećamo, ekipa boravi u Rusiji do kraja srpnja gdje priprema materijal za dokumentarni film čija se premijera planira za početak iduće godine te predstavlja krunu projekta Kavkaz12.

 

Ruske kronike, vol. 1

TLI delegacija objavljuje prve službene ruske kronike. Nastavljamo put Rusijom pa za koji dan očekujte novu objavu i galeriju.

Krenusmo (17.7.)

Dolaskom na zagrebački aerodrom saznajemo da nam let za Moskvu kasni toliko da ne stižemo na onaj koji nas vodi do Mineralnih Voda. Nije bajan početak, no prihvaćamo stvari kakve jesu te pomičemo cijeli uspon za jedan dan, što znači da će nam za uspon ostati dan manje. Imamo dovoljno vremena da Vitomir kompletno reorganizira poneku torbu i dobro se nasmijemo izvlačeći iz Goranovog „alpinističkog" kufera kolekciju kupaćih gaća, nekoliko bermuda, ručnik za plažu, set dječjeg plastičnog posuđa, naočale za plivanje i tako dalje, ni ne sluteći da će kufer postati lajtmotiv ekspedicije. Slijećemo u Moskvu, pa nakon bauljanja po aerodromu u sitnim noćnim satima stižemo u centar. Slijedi noćni obilazak, spavanje, dnevni obilazak i evo nas opet na aerodromu, u iščekivanju leta za Kavkaz. Moskva je ostavila dobar dojam, Crveni trg i okolica su bajkoviti i jedva čekamo provesti tu još koji dan... kad se budemo vraćali. Ekipa je skoro pa kompletna jer je Sandro već neko vrijeme u Moskvi, ali se mi ostali zbog raznih zavrzlama s kartama odvajamo, tako da se tek drugi dan Moskve kompletiramo. I onda, na letu za Mineralnye Vody, započinje pravi dio avanture.

Mineralna voda Kavkaza (18.7.)

Po slijetanju u Mineralnye Vody, okupljeni oko uvijek uzbudljivog centrifugalnog raspršivača prtljage, sat otkucava ponoć i Kristina vadi bazični pirotehnički paket podsjećajući nas na Marinov rođendan. Marino, na marincima nesvojstven način, ne skriva oduševljenje. Nakon proslave rođendana okruženi ruskim vojnicima trpamo se u kombi za Cheget, gradić podno primarnog cilja projekta Kavkaz12. Cheget je ustvari mini naselje, u ovo doba prepuno planinara. Vožnja do Chegeta traje otprilike tri sata, a putem nailazimo na desetak cestovnih barikada na kojima naoružani vojnici vrše uglavnom vizualne provjere putnika, koje efikasno prolazimo uz a capella izvedbe uspješnica omiljenih domaćih autora. Stajemo uz cestu protegnuti noge i olakšati tijela, no neki se olakšavaju i više no što su naumili. Ekspedicijin neoglaciolog precjenjuje snagu mišića svog analnog otvora što vodi do nenadanog izljeva u all-round Dević gaće sportskoga tipa. Prva pomoć u vidu vlažnih maramica privremeno rješava stvar i vožnju čini podnošljivom. Noćna vožnja do visine od oko 2000 metara na kojoj je smješten Cheget ostavlja ozeblinske rane na dijelu ekipe, no mukotrpne psihofizičke pripreme tu ipak dolaze do izražaja i otklanjaju svaku sumnju u eventualni drugi pomak planiranog uspona. Ekipa je kratko bila na okupu. Naime, na dolasku u hotel u Chegetu saznajemo da je Zoran Nebić odustao od ekspedicije iz osobnih razloga. To naravno ne utječe na razvoj uspona, te nastavljamo prema planu u nadi da je napokon kraj odgodama i iznenađenjima. Dogovaramo par sitnica bitnih za uspon i odlazimo u krpe. Sandrovo prekomjerno olakšavanje epilog dobiva u noćnim probavnim tegobama i povraćanju, no jutro donosi kraj, malo prije svitanja.

Iz Rusije s ljubavlju (19.7.)

Ujutro klasično trljanje s vremenom i planiranim polaskom, čak se i pogubimo tu i tamo putem. Ali u zabavnom tonu, sve je baš onako kako treba biti. Lovimo se u koštac s Kavkazom i visinom, uspinjemo se do gotovo 4000 metara, što Sandru ne sjeda najbolje pa kreće nova runda povraćanja. Dok prazni želudac, preostala petorka se ukopava i isprobava Knorr juhe i pašte na visini. Jednako su dobre kao i u dolini! Za desert Marinova rođendanska Rabska torta. Kratka šetnjica oko Barrelsa i usporeni povratak dolje, uživanje u pogledima na okolne vrhove, isprobavanje dijela opreme i nezaobilazno druženje. Napokon osjećaj brda, slobode, odsječenosti. Uživancija. U prolazu dolinom susrećemo neke ruske poznanike, jašemo jakove, dogovaramo lov, partijamo na tenku. Marat, naš čovjek od povjerenja, nudi nam neke regionalne specijalitete i hvali se pokojom lovačkom pričom. Motivirani smo uspon odraditi čim prije da nam ostane vremena za istraživanje ove predivne zabačene regije i njenih stanovnika. Pomalo očekivano gubimo multimedijski dio ekipe pa ga potpuno očekivano nalazimo na zdravici u obližnjem kafiću gdje već svih znaju po imenu. Pospremamo se u sobe, Sandro i Vitomir se igraju kuhinje, prljajući pritom ne samo svoj, već i balkon ispod. Kako bilo, zeleni Knorrovi rezanci ispadaju izvrsno. Odmor, društvo, planiranje sutrašnjeg dana i krevet. Za Sandra zahodska školjka i kupaona.

Nastavak slijedi, započinje desant na Elbrus (20.7.)

Danas se trajno selimo na brdo. Jasno, kasnimo par sati od dogovorenog, ali to je već sastavni dio ruskog dijela projekta. Jedva stižemo na žičaru koju smo namjeravali koristiti i ukrcavamo na nju gomilu stvari. Uvijek nesretan kraj izbjegnemo za dlaku, suprotno od popularne domaće estradne umjetnice. Žičara je super, mimoilazimo zgužvana lica putnika, elbruskih avanturista. Dočekuje nas Šarapi, domaćin Barrelsa. Barrels hut jedno je od zanimljivijih fiksnih prenoćišta na planini. Desetak šesteroposteljnih bačvolikih ambalaža za ljude obojenih u ruske boje. Nekad spremnici nafte, danas korisni „apartmani". Privlačimo pažnju penjača jer jedini dolazimo s pravim kuferom (rus. chemodan). Planiramo boraviti nekoliko dana na visinama između 3800 i 4200 metara uz nekoliko aklimatizacijskih uspona i gomilu zabave. Boris i Goran, osim što su zaduženi za dokumentiranje ekspedicije, promovirali su se i u vodeće animatore. Vrijeme je savršeno, nadamo se da će tako i ostati. Planiramo prvi pokušaj uspona za 24.7. Zanemarujemo činjenicu da se tada vrijeme kvari, no računamo da nam Kristina nosi sreću. Opet gomila zanimljivih ljudi, a istaknut ćemo dva alpinista kojima se ne usudimo sada pogriješiti imena, ali posvetit ćemo im reportažu uskoro. Radi se o 54-godišnjem višestrukom osvajaču Everesta i 86-godišnjem Ukrajincu, penjačkoj legendi SSSR-a, čiji neki smjerovi do danas nisu ponovljeni. Potonji je osobito je ponosan na svojih šest prvenstvenih smjerova na zloglasnoj Ušbi.

Odlučujemo krenuti na aklimatizaciju po sistemu „koliko ide", a kako krećemo noću, cilj je ustanoviti kako funkcioniramo u sitnim satima. Iako je tek prvi dan, ekipa je toliko euforična da se stvaraju neke fantazije o „slučajnom" osvajanju vrha već sutradan.

Generalna proba (21.7.)

Ustajanje u 3. Noćna mora svake istinske ljenčine. Odmah se sjetimo zašto je svaki put „zadnji put da radim ove gluposti". Kasnimo, jasno. Jedino je Marino, po običaju, barem 25 minuta ranije zapet kao puška i spreman za akciju. Jedva oko 4 krećemo u dvije navale: Marino, Kristina i Vitomir u prvoj i brzo iza njih Goran, Boris i Sandro. Nadamo se susresti putem, no ništa od toga. Ipak, super prvi uspon do gotovo 5000 m prve jurišne skupine bez nekih većih poteškoća daje nam za pravo u glavi formirati nisku kvotu za konačni uspjeh. Ma, toliko smo optimistični da bi nam valjda samo potres poremetio dobru volju i očekivanja. Druga grupa stiže nešto malo ispod, vjerojatno jer vrijeme putem troši na moderne umjetničke forme fotografije i videa. Sandro to rasteže i korak dalje, u jednu konceptualnu i osobnu formu dokumentiranja intimnih trenutaka na neobičnim lokacijama. Svi sretni. Jedino nas u povratku prilično iscrpljuje sunce pa planiramo na vrh krenuti i ranije i brže, jer nemamo dovoljno psovki da prenesemo osjećaj zvizdana na mokrom snijegu.

Seoba (22.7.)

Danas nosimo gomilu stvari, hrane i vode u 400 metara viši Grey hut. Vitomir optimistično ponosi transportnu torbu od 120 litara i kufer. Nosi ih nekih 100 metara i shvaća da će na taj način ubrzo umrijeti. Srećom, Kristina dogovara nekakvu ralicu u prolazu da nam pokupi torbe i jednu osobu. Spas. Ralica iskrcava Vitomira stotinjak metara ispod doma, koji nakon treninga tegljenja tih torbi uzbrdo u dom pomišlja da bi prvi scenarij možda ipak bio bolji. Definitivno mu nije neki dan odmora. Smještaj minimalistički, ali s dobrom ekipom sve je idealno. Novi ljudi, nove ideje, novi planovi. Mustafi, glava Grey huta, nam objašnjava da je vrijeme u pogoršanju, što potvrđuju i razne prognoze. U skladu s time te s obzirom na dobro raspoloženje unutar ekipe, Vitomir donosi odluku da se penje dan ranije. Bukiramo povratne karte za Elbrus te iste noći. Raniji odlazak znači i slabiju aklimatizaciju pa odlučujemo pokušati napasti glavni cilj – najviši, zapadni vrh, a istočni ostaviti kao opciju, ovisno o vremenu i stanju ekipe na povratku.

Mala noćna družina (23.7.)

Ustajanje zakazano za 2:15 po već uhodanom principu – Marino budan u 1:50, ostali jedva u 2:30. Pokret u 3:00. Hladnoća ovin ludin vitron nošena otežava kretanje, ali nebo je čisto i to nam je najvažnije. Navigacija nije naporna i teško je izgubiti zamišljeni pravac. Nažalost, negdje na 5000 metara odlučujemo da je najbolje da se Goran vrati. Nema prevelikih problema, ali ne uspijeva pratiti tempo grupe, a važno nam je penjati dok je led u relativno kompaktnom stanju. Međutim, Goranov kufer i dalje je na pravom putu! Vitomir je, naime, odlučio odraditi uspon s kuferom. Kad nas već prati cijelo vrijeme, zašto ne bi i na vrh. Grupa nastavlja i uskoro se pojavljuje novi problem. Ovog puta Marino previše zaostaje. Pada dogovor da Marino ide svojim tempom u nadi da će, kao i na generalnoj probi, njegov dizel motor postići pravu temperaturu nešto kasnije i nadoknaditi vrijeme. Kad hodaš, ne zastajkuješ. Čak i podižemo tempo, što ne pada najbolje Sandru i Borisu (ovom prilikom ne braći Erceg). Iako jako malo zaostaju, čini im se da će uskoro umrijeti pa kroz planine odjekuju krici. Nekako se kompletiramo. Samo dvaput se živi, sve je ostalo varka. Kristina, Vitomir, Sandro i Boris u sedlu, Marino negdje otraga, dok Goran razmišlja o kadriranju i ekspoziciji začuđen prekrasnim pogledom na povratku u vreću. Međusobna motivacija stvarno je najbolji prijatelj svakoj obitelji. Tako ni ova ekspedicijska nije iznimka. Svladavamo i zadnju veću strminu prije vršnog platoa. Penjači koje susrećemo imaju razna pitanja, asocijacije i komentare na čovjeka s kuferom koji korača prema vrhu. Rijetko je tko ravnodušan na ovu pojavu. U svakom slučaju, uz sve teškoće i na ovom najtežem dijelu putovanja se dobro zabavljamo, a kad ste spremni na za***anciju u ovim stvarno napornim trenucima, znate da ste u dobrom društvu. Vidici se otvaraju, bliži se vrh.

U 10 sati po lokalnom vremenu Goranov kufer postaje najviši kufer na europskome tlu. Kristina, Vitomir, Sandro i Boris izmjenjuju čestitke. Nikome nije jasno što ti ludi Hrvati rade tamo s kuferom. Možda ni nama još nije jasno. Uskoro dolazi i Marino pa skoro cijela ekspedicija stoji na vrhu. Teško je prenijeti raspoloženje u trenutku realizacije tog najneizvjesnijeg dijela projekta, gdje više nismo bili ovisni isključivo o sebi, već o vremenu, a pomalo i sreći. Super je osjećaj stati negdje gdje se pentraš gotovo sedam sati. Euforija, sreća, zadovoljstvo i odgovarajuće permutacije. Nije vodka rakija, ali u glavi nam je fešta u dolini.

Kristina je izvrsno odradila uspon i osjeća se odlično, pa ona i Vitomir kreću prvi u sedlo odakle namjeravaju krenuti na istočni vrh. Međutim, zbog već dosta visokih temperatura, ženskih problema, napornog spusta i nedostatka tekućine ipak kreću linijom manjeg otpora. Oko 14 sati svi su na sigurnom, izmjenjuju dojmove, pročišćava se voda, priprema hrana, suši roba i kreće na zasluženi odmor. Danas još spavamo na planini, a sutra krećemo s novim poglavljem – istraživanjem doline, ljudi, hrane i običaja ove zanimljive regije. Uskoro šaljemo nove dojmove, kronike i pisma iz velike Rusije. Marka s likom Lenjina.


Seebiz, 25.07.2012.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net