Rapski list - Povratak s vrha Europe!

Rapski list - Povratak s vrha Europe!

Razgovor s Kristinom Ribarić

Kristina Ribarić prva je Rabljanka koja se, kao jedina žena u ekspedicijskom timu KAVKAZ 12, u ponedjeljak 23. srpnja oko 10.00 sati po lokalnom vremenu, popela na najvišu točku Europe, Mount Elbrus (5642 m). Uz nju, hrabri ekspedicijski tim činili su Vitomir Maričić, Sandro Erceg, Marino Petretić, Goran Matošević i Boris Zubčić. Nakon što smo joj u ime Rapskog lista čestitali na sjajnom pustolovnom podvigu, upitali smo ju i za prve dojmove.

Iako stalno spominješ da to što si učinila i nije neki big deal, ipak stoji činjenica da si prva Rabljanka koja se odvažila, i uopće dobila priliku, penjati se na Mount Elbrus. Pokušaj nam, u stilu Stipe Božića, sažeti faze uspona i onaj završni čin dolaska na vrh Europe.

 - Prilike stvaramo sami, ili bar sami odlučujemo iskoristiti one koje nam se pruže. Tako je krenula i moja priča s Elbrusom, kao dobro “iskorištena” prilika. Bilo je to jedno iznimno vrijedno osobno iskustvo. Ne mogu se, niti želim, uspoređivati s Božićem, ali mogu prenijeti svoju skromnu priču u nadi da će ona možda potaknuti nekoga na pomicanje vlastitih granica, nova istraživanja ili dosizanje nekih prirodnih ili drugih životnih vrhova. Možda baš zato što je i meni ovo bilo nešto o čemu u životu nisam ni sanjala, nešto čemu sam se tek izdaleka divila. Elbrus, koliko god su me ljudi njime zastrašivali i unatoč mom neiskustvu, jer ovo mi je prvi vrh viši od Sljemena i tu sam se zaista po prvi puta u životu susrela sa svom opremom koju sam gore koristila, nije toliko tehnički zahtjevan i ukoliko penjače posluži dobro vrijeme i dobro podnesu faktor visine, nije ga neki problem ispenjati. Čak je i gušt. Posebno kad imaš dobru ekipu oko sebe. O samim fazama uspona drukčije bih pričala prije, a drukčije nakon uspona, jer mnogo se toga izmijenilo. Naime, plan s aklimatizacijskim usponima i laganim pripremama za vrh “pao je u vodu” dolaskom u podnožje, kada smo saznali da nam za koji dan stižu nepovoljne vremenske prilike. Loše vrijeme na planini znači ostanak u logoru i, ne tako rijetko, neispenjan vrh. S obzirom na isto, voditelj je donio promjenu plana te je aklimatizacijske uspone, prvo do 4300m, a zatim do 5000m, smjestio u prva dva dana boravka na planini, da bismo već treći lagano i bez pritiska pokušali stići do vrha. Petero od nas šetero uspješno je to odradilo. Stati na vrh neopisiv je osjećaj i ne da ga se usporediti ni s čim. I sjajno je ako ga možeš podijeliti s još nekim oko sebe. Ali, i sam put, stajanja, krajobraz na tim visinama, toliko su svezadivljujući da oduzimaju dah, i doslovce, i metaforički.

Čiji je kofer nosio Vitomir?

- Primjetili ste kofer na slikama (smijeh)? Da, kroz svaki slobodan trenutak i mogućnost povezivanja s internetom, na našoj smo web-stranici ekspedicija.net objavljivali tijek ekspedicije. Od samoga početka, doslovce, kada je Goran došao s koferom na aerodrom, s idejom odlaska s njime na ekspediciju u Rusiju, odlučii smo prihvatiti ga kao dodatnog člana. I, kao što ste primjetili, mnogi su nakon objava na web-u komentirali prvenstveno taj kofer. Cijelu priču s koferom i njegovim uspinjanjem neću otkriti sada jer ćete to imati priliku pogledati u dokumentarnom filmu o ekspediciji, koji je u pripremi...

Jesi li donijela kakvu materijalnu uspomenu s vrha?

Opipljiva i prolazna uspomena s vrha su trenutno ispucale usne, ali prava i neprolazna uspomena nije opipljiva i teško je prenijeti je na one koji nisu bili tamo u tom trenutku. Moram dodati da ništa nisam odnijela s vrha, ali sam do vrha donijela sve što su me neki meni dragi ljudi zamolili da odnesem.

Dečki su bili ok?

- Dečki su bili super. U večeri “feedback-a” imala sam potrebu reći kako mi je iznimna čast biti prva žena na njihovim ekspedicijama, iako sam pred kraj putovanja, u više navrata, negodovala zbog stalnog preuzimanja inicijative hranjenja, podsjećanja na mazanja kremom, ostavljanja hostela za sobom iznimno čistima i sl.

Povratak, Moskva – Zagreb – Rijeka – Rab. Doček rodbine i prijatelja?

- Povratak je prošao u boljem tonu nego sam odlazak, jer ovaj put nije bilo kašnjenja aviona i sve je išlo po planu. Osim dolaska na Rab. To je bilo toliko neplanski i toliko puno iznenađenja da nisam vjerovala što se događalo za vrijeme dok me nije bilo. Doček koji su pred katamaranom napravili moji najbliži bio je totalni šok i skoro sam nastavila za Novalju kad sam vidjela transparent vani. Šalim se. Djelomično. Ipak, koliko god meni bilo neugodno zbog takvog tipa dočeka, jer ne mislim da sam napravila išta veliko, osim što sam se vratila s jednoga krasnog putovanja, bilo je lijepo na jednom mjestu vidjeti toliko najdražih lica koji ti se toliko vesele. Na kraju shvatiš da, koliko god lijepo svuda bilo i koliko god se duže vrijeme ne želiš vratiti, najljepše je baš tamo gdje su ta lica.

I što sad? Zovu li drugi vrhovi ili idemo u osvajanje nekih novih životnih ciljeva?

- Zovu, zovu... mnogi životni vrhovi. Ali samo polako i stići ćemo na sve.

Valja spomenuti i onaj dio rapske sponzorske potpore bez koje bi teško bilo krenuti na ovako zahtjevan put. Kristinu su u njenom nastojanju da osvoji najviši vrh Europe financijski pomogli: Rapska plovidba, Astoria, Arbiana, Grad Rab, Meritum nova d.o.o, Mobilija d.o.o. i PD Kamenjak.


Rapski list - Hrvoje Hodak, 15.08.2012.

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net