Pedaliranje do Jabuke (More, lipanj | srpanj 2014.)

Pedaliranje do Jabuke (More, lipanj | srpanj 2014.)

DOVESTI PEDALINU NA JABUKU ZVUČI KAO VRLO NEOZBILJNA IDEJA ČEŠKIH TURISTA KOJI ČESTO ZAVRŠAVAJU U NOVINSKIM STUPCIMA CRNE KRONIKE, NO UZ AVANTURISTA VITOMIRA MARIČIĆA - KOJI JE NOSIO KOFER NA VRH EUROPE, POPEO SE U ODIJELU I KRAVATI NA 6000 METARA VISOK VULKAN U ANDAMA, RONIO SA VELIKIM BIJELIM PSINAMA NA JUGU AUSTRALIJE - TAKAV PODVIG NE IZAZIVA ČUĐENJE

 

Ideja mi je bila da pedalama dođem od Rijeke do otočića Jabuka. Pozvao sam prijatelja Vedrana Vukića da podijelimo patnju pedala i užitak pustolovine. "Pristao sam čim me Vitomir pitao. Takvo se nešto ne propušta. Želja je dugogodišnja, već 15 godina želim ići na Jabuku i roniti u njenoj blizini. Mistično mjesto za ronjenje i unikatno podmorje. Super je i odnos Vitomira i mene u kriznim situacijama, kao i specifični način pronalaska rješenja. Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari potrebnih za uspjeh u jednom takvom podvigu", prisjetio se Vedran kako je sve počelo.

PEDALE NA PEDALINI

Prvi, malo manje neobičan dio našeg putovanja odnosio se na pedale bicikala kojima je trebalo doći cestom od Rijeke do Splita, uz nekoliko stanica putem. Drugi dio, većini nezamisliv, bio je od Splita do Jabuke pedalirati u klasičnoj pedalini. Naravno, htjeli smo karakterističnu roza pedalinu s toboganom i dupinima. Teško mi je reći da li je teže pedalirati cestom ili morem. Prvo, vozili smo Giant Anyroad bicikle, dakle to je stvoreno da bude dobro, ugodno i brzo, a pedalina je stvorena za igru, a ne za savladavanje udaljenosti. Zatim, na biciklu si na nogama, ali imaš faze kad ne moraš pedalirati, dok si u pedalini zavaljen i moraš konstantno okretati pedale. Recimo da ću vjerojatno uskoro ponovno voziti bicikl cijeli dan, a pedalinu ne tako skoro.

Glavni cilj zapravo nije bio samo doći do Jabuke već se popeti na njezin vrh. Osim tog cilja, put do njega začinili smo nizom manjih projekata uglavnom sportske prirode pa smo tako putem stali na Velebitu te ispenjali i postavili smjer na atraktivnoj stijeni Pizdine jaruge, zatim još jedan 55 m dug Mantra Manta smjer, jedan od najdužih hrvatskih smjerova sportskog karaktera. Pet minuta od centra Makarske postavili smo još jedan sportsko-penjački smjer, Kaktus Zombie, popeli smo se na liticu na Visu, premostili uvalu Stiniva gurtnom za slackline i hodali preko nje, penjali se na Hvaru, ronili na dah i lovili ribu, a dio puta čak smo i neplanirano jedrili na jedinom sklopivom trimaranu u Hrvatskoj i jednom od samo 15 takvih u svijetu.

 

NA VRHU SVOJE PIRAMIDE

Tijekom ekspedicije teško mi je izdvojiti neki trenutak kao "naj". Cijeli je projekt ispao odlično. Smjer na Velebitu fantastičan je. Svaki put kad se penjem nekamo prvi put, što još nitko nije prošao, imam neki super osjećaj u glavi. Hodati po slacklineu iznad vode prvi sam put probao upravo u Stinivi i to je nešto ludo zabavno, to me baš cijelog obuzme. Roniti pod Jabukom opet je posebno iskustvo, svijet za sebe. A sama Jabuka... a valjda je to - to, taj dolazak na otok iz bajke u kojem nekako maštam od djetinjstva, još na takav, ne toliko lagan način. Ludo je. Super je.

Kad sam se popeo na vrh, svi su se galebovi nekako sinkronizirano spustili tridesetak metara niže, ne znam zašto, nevjerojatno iskustvo, sve je utihnulo i kao da sam ostao sam nasred mora, na vrhu piramidice u svom nekom svijetu. Vedranova su me razmišljanja pretočena u riječi odlično nadopunila: "Nije lako pronaći najzanimljiviji trenutak jer je sve bilo zanimljivo, ali, recimo, boravak u Komiži i na Svetcu bio je poseban jer smo bili tako blizu Jabuke. Svaki dan nosio je nešto novo i zanimljivo, od upoznavanja ludog Tima i Billa na Braču, pa do spavanja na svjetioniku Stončica. Slaganje šatora u Stinivi i buđenje u njemu tik do mora.

Zanimlijivo je bilo slušati mišljenja ljudi o samoj ekspediciji. Većina je sumnjala u ostvarenje cilja i to nam je čak i dalo više motivacije za ostvariti cilj. Nismo htjeli ništa dokazati drugim ljudima već sebi samima, da je moguće ostvariti svoj zacrtani cilj i doći na Jabuku pedalinom. Sam dolazak bio je poseban, trebalo je nekoliko minuta da upijem svu tu energiju i filtriram sve osjećaje, zadovoljstvo, olakšanje; nemamo baš priliku vidjeti i doživjeti nešto tako lijepo svaki dan. Predivno je stajati ispred Jabuke na pedalini, još veći gušt popeti se na nju i provesti na njoj neko vrijeme. To je bilo veliko olakšanje jer je cilj bio ostvaren, a uspomene ostaju duboko urezane."

SREĆA IPAK PRATI ODVAŽNE

Za ovu, kako često znam reći, najzabavniju ekspediciju do sada, trebalo nam je manje od dva tjedna što se tiče samog operativnog dijela. Pripreme za takvo nešto traju i po nekoliko mjeseci ranije ali dobar dio posla ostaje i nakon putovanja. Najviše posla tada ima oko materijala i filma, koji je još jedan od ciljeva pothvata, a iza toga kriju se zapravo još dva člana naše ekspedicije, preciznije članice, Tamara Dugandžija i Petra Mrše, one su bile naše vrijedne snimateljice.

No nije sve prošlo glatko i bez problema, nama su svi planovi i pripreme dosta brzo pali u vodu. Svi prateći brodovi otkazali su nam u zadnji čas. Čak je i prijevoz pedaline do Splita ispao ne tako laka zadaća, vozač je bio otkazao pa je uskočila Kristina Ribarić. Tako smo se Vedran i ja našli u Spltu, čak ni cure još nisu bile stigle, bez ikakva broda, dozvole, ičekga. Tu su nam puno pomogle Iris Prebeg i Lidija Lijić, koje su uskočile s raznim savjetima.

Ostali smo ubrzo samo mi, pedalina i more pred nama. Bilo je svašta upitno, ali ipak smo odlučili krenuti sami.

Znao sam da je moguće da do toga dođe pa sam pripremio cure da će možda morati trajektom i na biciklima pratiti naš put, ali, eto, one su bile nepripremljene na to pa su nesretnim spletom okolnosti bicikli, koji su nam trebale za određene destinacije na Hvaru i Visu, nakon što smo mi već bili na pola kanala, ostali u Splitu. Još je bolje bilo to što nas je ulovila mala nevera taj prvi dan pa je ispalo da smo osam sati vrtjeli bez prestanka dobar tempo samo da se dokopamo Brača. Bili smo slomljeni. Prespavali smo na prvom mogućem mjestu i ujutro se dovukli do Milne.

A onda, po običaju, sreća se osmjehnula hrabrima i našli smo si brod, zapravo trimaran s pomalo ekscentričnim kapetanom koji je odlučio ići s nama do Hvara. A cijela mu se stvar potom toliko dopala da je na kraju potegao i do Visao, otišao se penjati s nama, učio nas jedriti na trimaranu...Uglavnom, vrlo zanimljivo iskustvo. Priča s brodovima ponovila se i u Komiži, gdje smo računali na neku pratnju, i, što je još važnije, nekoga da nas odvuče s Jabuke. Taj se brod opet sam stvorio minutu prije isplovljavanja za Svetac. U razgovoru s ribarima jedan od njih, Stipe Zanki, odlučio je da bi mogao doći po nas i spasio nas noćenja na Jabuci. Opet nam se sreća popravila i pratila nas sve do Jabuke.

TEŠKI TRENUTCI

Kao što bi svatko bio, Vedran je u nekim trenutcima bio prilično skeptičan: "Bilo je situacija kad je počela dolaziti sumnja u prekid ekspedicije, npr. otkazivanjem pratećeg broda na sam dan polaska, a ni sami nismo znali što nas očekuje na pučini pa smo na kraju odlučili krenuti bez pratećeg roda. A na samom kraju pri pedaliranju završne etape i posljednjih 10 milja "usrećio" nas je dolazak granične policije.

Sva moja prijašnja iskustva s njima završavala su kaznenom prijavom i vraćanjem u luku... Osim toga, bilo je i opasnih situacija, pedaliranje prve rute Split-Brač zbog maestrala nije bilo uopće bezazleno, penjanje u Stinivi djelovalo je poprilično opasno, barem za mene jer sam penjao novi smjer tradicionalnim načinom prvi put, a kvaliteta stijene negdje baš i nije najbolja. Samo penjanje na Jabuku, na koju sam se odlučio popeti u japankama na Vitomirov nagovor, a cijela je Jabuka prekrivena odronima sitnog ranita, također nije prošlo baš najbolje . U jednom trenutku nisam znao gdje je put za dolje, a markacije, naravno, ne postoje."

Film je, dakle, iduća stanica ekspedicije, a koliko je to samo po sebi dugotrajno, poznato mi je od ranije. Već smo izbacili dva uspješna filma nakon ekspedicije Kilimanjaro-Africa i Kavkaz12. Te filmove, kao i neke kraće videomaterijale, montaže i putpise moguće je pogledati na našim stranicama www.ekspedicija.net te na istoimenim Facebook stranicama.

To je nesumnjivo veliki posao, ali imam povjerenja u cure da će se potruditi oko toga. One su tu stručne i educirane, ja ću samo raditi na idejama i režiji s njima; onaj pravi dio posla, montažu, natječaje, glazbu, zvuk i sve što ide s tim, prepuštam njima.

Veselim se vidjeti to sve opet iako, kad nisi skroz u nečemu, malo te i strah rezultata. Svakako bi idealno bilo napraviti nešto zabavno, zatim proći kuda smo putovali i podijeliti to s ljudima koji su bili uključeni i koji su ostali u filmu. Ali taj put ići ćemo brodom, a ne pedalinom, siguran sam.

Dečki i tima i ja nismo sigurni da će uskoro netko poći našim stopama ili da ćemo sami ponovno doći na takvu ideju. Koliko god je takav projekt zanimljiv, ipak traži neka odricanja, financije i slobodno vrijeme, a danas malo tko može odvojiti te resurse i ulagati u nematerijalno, u čisto iskustvo ostvarivanja neke ideje.

NA KRAJU IPAK SJETA

Nisam siguran bih li ovo ponovio. Ne zato što mi je bilo loše, nego jednostavno, toliko je toga potrebno da se poklopi da ispadne tako dobro. To vidim kao neku "sad ili nikad" akciju. Pogotovo jer mi nismo imali praktički nikakav budžet za taj projekt, nismo uspjeli nabaviti financije i sami smo pokrili sve troškove, koji nisu mali. Moramo tu spomenuti Giant koji nam je uskočio s biciklima i svime vezano uz njih. Ti bicikli i oprema olakšali su nam put, ali i pripremu za put. Dive In nam je napravio neoprenska odijela, bez kojih nije bilo moguće roniti u ovo doba godine.

Tu su i Oakley, Olympus te Montelektro, koji su svaki na svoj načiin doprinijeli kvaliteti projekta i našoj komociji. Recimo, naočale i krema za sunce je broj jedan koji netko mora imati ako planira toliko vremena biti na suncu i moru. Čak i uz te mjere, u jednom su trenutku Vedranu počeli izbijati plikovi po stopalima. Ta neka situacija gdje smo morali gusariti i snalaziti se bez prevelikih novaca dodatno je oplemenila iskustvo projekta. D aimate nekoliko tisuća kuna viška, svatko će vas pratiti na idući otok, a možete kupiti i neku brzu pedalinu pa je to druga priča. A ovako, tko se usudi - pričat će!

Vedran je na kraju ipak sredio dojmove i pomalo sjetno zaključio: "Povratak u Komižu možda mi je i najteži trenutak jer je ekspediciji bio kraj. Predivnih sedam dana s predivnim ljidima, puno zafrkancije i novih ljudi. Iako smo se budili umorni i nenaspavani, jedva smo čekali krenuti u novi dan i vidjeti što novo možemo naučiti jedni o drugima.

Dojmovi su se tek sad slegli i, iskreno, fali mi pedalina, soliranje s Vitomirom u višesatnom pedaliranju prepunom boli i loših ideja. Teško je bilo krenuti natrag s Jabuke, a nekako mislim da smo još mogli puno toga napraviti na Jabuci i s Jabukom, iako je taj glavni cilj ostvaren."

Takav izlet nekoga bi umorio i zadovoljio njegovu strast za istraživanjem na neko vrijeme, ali to kod nas nije slučaj. Uskoro krećemo na novu ekspediciju. Iduća destinacija gdje napadamo naš komfor je centralna Azija, točnije Kirgistan, gdje se penjemo na Khan Tengri, najsjerverniji 7-tisućnjak na svijetu. Od toplog Jadrana selimo se na nekoliko tjedana u svijet vječnog leda. To će biti dosta ozbiljan uspon i opsežno putovanje kroz nekoliko zemalja, a uz to i jedan sasvim drugi vid ekspedicije. Iako, i dalje će onaj najvažniji dio istraživanja biti u nama samima.

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net