adventure-sport.net: Rozom pedalinom do Jabuke

adventure-sport.net: Rozom pedalinom do Jabuke

Ekspedicija.net i Udruga Kocka ove su godine odlučili dio svojih putničko istraživačkih pustolovina smjestiti na Jadranu. Imali su prilično smionu i ludu ideju, pedalirati do Jabuke!

Dovesti pedalinu na Jabuku zvuči kao vrlo neozbiljna ideja čeških turista koji često u sezoni završavaju u stupcima crne kronike. Ekspedicija Jabuka 2014 plod je ideje Vitomira Maričića, uz čije ime ovakav pothvat ne zvuči ni toliko čudno, obzirom da je u sklopu svojih ekspedicija nosio kofer na vrh Europe, odijelo i kravatu na 6000 metara visoki vulkan u Andama, ronio s Velikim bijelim psinama na jugu Australije...

Ideja ovog podviga je pedalama doći od Rijeke do otoka Jabuka. Za ovaj podvig pozvao je Vedrana Vukića, planinskog trkača i ronioca, da s njim podijeli patnju pedala i užitak pejzaža. "Pristao sam odmah, čim me Vitomir pitao, takvo nešto se ne propušta. Želja je dugogodišnja, već 15 godina želim ići na Jabuku i roniti u njezinoj blizini. Mistično mjesto za ronjenje i unikatno podmorje. Super je i odnos Vitomira i mene u kriznim situacijama i specficni načini pronalaska riješenja, mislim da je to jedna od najvažnijih stvari potrebnih za uspjeh u ovakvom jednom podvigu." - rekao nam je Vedran

Prvi, malo manje čudan dio putovanja odnosi se na pedale bicikala, kojima će doći do Splita, uz nekoliko stanica putem. Drugi dio, većini nezamisliv je od Splita do Jabuke pedalirati u klasičnoj pedalini. Naravno, htjeli su karakterističnu roza pedalinu s toboganom i dupinima.

"Teško mi je reći je li teže pedalirati cestom ili morem. Prvo, vozili smo Giant Anyroad bicikle, dakle to je stvoreno da bude dobro, ugodno i brzo, a pedalina je stvorena za igru, a ne svladavanje udaljenosti. Onda, na bicikli si na nogama, ali imaš faze kad ne moraš pedalirati, dok si u pedalini zavaljen i moraš konstantno okretati. Recimo da ću vjerojatno uskoro ponovo voziti biciklu cijeli dan, a pedalinu ne tako skoro. Bio je to izazov u svakom smislu riječi." - objasnio nam je Vitomir razliku.

Glavni cilj nije bio samo doći do Jabuke, već se popesti na njen vrh. Osim tog cilja, put do njega „začinili“ su s nizom manjih projekata uglavnom sportske prirode, pa su tako putem stali na Velebitu i ispenjali i postavili smjer na atraktivnoj stijeni Pizdine jaruge, 55m dugi Mantra Manta smjer, jedan od najdužih hrvatskih smjerova sportskog karaktera. 5 minuta od centra Makarske, postavili su još jedan sportsko penjački smjer, Kaktus Zombie, popeli su liticu na Visu, premostili su uvalu Stiniva gurtnom za slackline i hodali preko nje, penjali na Hvaru, ronili na dah i lovili ribu, dio čak neplanirano i jedrili na jedinom sklopivom trimaranu u Hrvatskoj, jednom od 15 takvih u svijetu. Naravno, kako to obično biva, dobili su i nekoliko ideja za nove pothvate…

"Teško mi je izdvojiti neki trenutak kao naj. Cijeli projekt je ispao odlično. Smjer u Velebitu je fantastičan. Svaki put kad penjem nešto prvi put, što još nitko nije prošao imam neki super osjećaj u glavi. A pogotovo kad se radi o prvom smjeru na stijeni i to 55 metarskom. Hodati po slacku iznad vode sam prvi put probao u Stinivi i to je nešto ludo zabavno, to me baš cijelog obuzme." - kaže Vitomir i nastavlja - "Roniti pod Jabukom je opet posebno iskustvo, svijet za sebe. A sama Jabuka… a valjda je to to, taj dolazak na otok iz bajki, o kojem nekako maštam od djetinjstva, još na ovaj ne toliko lagan način. Ludo je. Super je. Kad sam se popeo na vrh, svi galebovi su se nekako sinkronizirano spustili tridesetak metara niže, ne znam zašto, nevjerojatno iskustvo, sve je utihnulo i kao da sam ostao sam nasred mora, na vrhu piramidice u svom nekom svijetu."

"Nije lako pronaći najzanimljiviji trenutak jer je sve bilo zanimljivo, ali recimo boravak u Komiži i Svetcu je bio poseban, jer smo tako blizu Jabuke. Svaki dan je nosio nešto novo i zanimljivo, od upoznavanja ludog Tima i Billa na Braču do spavanja na Svjetioniku Stončica. Slaganje šatora u Stinivi i buđenje u istom tik do mora. Zanimljivo je bilo slušati mišljenja ljudi o samoj ekspediciji. Većina je sumnjala u ostvarenje cilja i to nam je čak i dalo više motivacije za ostvariti cilj. Nismo htjeli ništa dokazati ljudima, već sami sebi da je moguće ostvariti cilj i doći na Jabuku s pedalinom. Sam dolazak je bio poseban, trebalo je par minuta da upijem svu tu energiju i filtriram sve osjećaje, zadovoljstvo, olakšanje, nemamo priliku vidjeti i doživjeti tako nešto lijepo svaki dan. Predivno je stajati ispred Jabuke na pedalini, jos veći gušt popest se na nju i provest neko vrijeme na njoj. Veliko olakšanje jer je cilj ostvaren, a uspomene ostaju duboko urezane." - pokušava nam vedran dočarati svoj doživljaj ekspedicije.

Za ovu, kako Vitomir kaže, najzabavniju ekspediciju do sad, trebalo je manje od dva tjedna – što se tiče samog operativnog dijela. Pripreme za tako nešto traju i nekoliko mjeseci ranije, ali dobar dio posla ostaje i nakon samog putovanja. Najviše posla nakon putovanja biti će oko materijala i filma, koji je još jedan od ciljeva ovog pothvata i tu dolazimo do još dva člana, preciznije članice, Tamare Dugandžije i Petre Mrše, koje su snimateljice ove ekspedicije.

Organizacija nije tekla glatko, pojavili su se problemi, otkazivanje prijevoza pedaline, otkazivanje pratećeg broda, bicikle zaboravljene u Splitu, ali Vitomir nam je opisao kako su sve prepreke riješili - "Nama su svi planovi i pripreme dosta brzo pali u vodu. Svi prateći brodovi otkazali su nam zadnji čas. Čak je i prijevoz pedaline do Splita ispao ne tako laka zadaća, vozač nam otkazao, pa nam je uskočila Kristina Ribarić. Tako smo se našli u Splitu Vedran i ja, čak ni cure još nisu stigle, bez ikakvog broda, dozvole, ičeg. Tu su nam puno pomogle Iris Prebeg i Lidija Lijić, uskočile s raznim detaljima i slično. Ostali smo mi i pedalina i more pred nama, bilo je svašta upitno, ali odlučili smo krenuti sami. Znao sam da je moguće da do toga dođe pa sam pripremio cure koje dolaze snimati da će možda morati trajektom na biciklima pratiti naš put, ali eto i one su bile na to nepripremljene, pa su nesretnim spletom okolnosti bicikle, koje su nam trebale za određene destinacije na Hvaru i Visu, nakon što smo mi već bili na pola kanala, ostale u Splitu. Još je bolje bilo to što nas je ulovila mala nevera taj prvi dan, pa je ispalo da smo 8 sati vrtili bez prestanka dobar tempo samo da se dokopamo Brača. Bili smo slomljeni. Prespavali smo na prvom mogućem mjestu i ujutro se dovukli do Milne. A onda, po običaju, sreća se osmjehne hrabrima i našli smo si brod, zapravo trimaran s pomalo ekscentričnim kapetanom koji je odlučio ići s nama do Hvara. A cijela stvar mu se toliko dopala da je na kraju potegao i do Visa, otišao penjati s nama, učio nas jedriti na trimaranu… zanimljivo iskustvo. Priča s brodovima se ponovila i u Komiži gdje smo računali na neku pratnju i što je još važnije, nekoga da nas odvuče s Jabuke. Taj brod se opet sam stvorio minutu prije isplova za Svetac, u razgovoru s ribarima jedan od njih, Stipe Zanki, odlučio je da bi mogao doći po nas i spasio nas noćenja na Jabuci. Opet nam se sreća popravila i pratila nas sve do Jabuke."

"Bilo je situacija kad je sumnja počela dolaziti, npr. otkazivanjem pratećeg broda na sami dan polaska, a ni sami nismo znali što nas očekuje na pučini i odlučili na kraju krenuti bez pratećeg broda. I za kraj, pedalanje zadnje etape, zadnjih 10 milja i dolazak granične policije. Sva moja prijašnja iskustva s njima su zavrsila kaznenom prijavom i vraćanjem u luku… Bilo je i opasnih situacija, pedaliranje prve rute Split - Brač zbog maestrala nije bilo uopće bezazleno, penjanje u Stinivi je djelovalo poprilično opasno, barem za mene jer sam penjao novi smjer tradicionlnim načinom prvi put, a kvaliteta stijene negdje i nije baš najbolja. Samo penjanje na Jabuku koju sam se odlučio popeti u japankama na nagovor Vitomira, a cijela Jabuka je prekrivena odronima sitnog granite, nije prošlo baš najbolje. U jednom trenutku nisam znao gdje je put za dolje, a markacije naravno ne postoje" - ima i Vedran svoje viđenje problema.

Film je dakle iduća stanica ekspedicije, a koliko je to samo po sebi dugotrajno, tim zna od ranije, već su izbacili dva uspješna filma nakon ekspedicije Kilimanjaro-Africa i Kavkaz12. Te filmove, kao i neke kraće video materijale, montaže i putopise, moguće je pogledati na njihovim stranicama www.ekspedicija.net i istoimenim FB stranicama.

"Da, film je velik posao, ali imam povjerenja u cure da će se potruditi oko toga. One su tu stručne i educirane, ja ću samo raditi na idejama i režiji s njima, onaj pravi dio posla, montažu, natječaje, glazbu, zvuk i sve što ide s tim, prepuštam njima. Veselim se vidjeti to sve opet iako, kad nisi skroz u nečem malo te i strah rezultata, hehehe. Svakako bi idealno bilo napraviti nešto zabavno i onda proći kuda smo putovali i podijeliti to s ljudima koji su bili uključeni i koji su ostali u filmu. Ali ići ćemo brodom, ne pedalinom." Vitomir je već sad na pragu novih ideja.

Dečki iz ekspedicija.net tima nisu sigurni da će uskoro netko poći njihovim stopama, ili da će sami ponovo doći na ovakvu ideju. Koliko god je ovakav projekt zanimljiv, traži neka odricanja, financije, slobodno vrijeme, a danas će malo tko odvojiti te resurse i ulagati u nematerijalno, u čisto iskustvo ostvarivanja neke ideje. Ipak, na kraju se sve isplati, a iskustva su im neprocjenjiva.

"Nisam siguran da bi ovo ponovio. Ne zato jer mi je bilo loše, nego jednostavno toliko je toga potrebno da se poklopi da ispadne ovako dobro. To vidim kao neku sad ili nikad akciju. Pogotovo jer mi nismo imali praktički nikakav budžet za ovaj projekt, nismo uspjeli nabaviti financije i sami smo pokrili sve troškove, koji nisu mali. Moramo tu spomenuti Giant koji nam je uskočio s biciklama i svime vezano uz njih, te bicikle i oprema nam je olakšala i put, ali i pripremu za put. Dive In nam je napravio neoprenska odijela, bez kojih nije bilo moguće roniti u ovo doba godine. Tu su i Oakley, Olympus, Montelektro koji su svaki na svoj način doprinjeli kvaliteti projekta i našoj komociji. Recimo naočale i krema za sunce je broj jedan koji netko mora imati ako planira ovoliko vremena biti na suncu i moru. Čak i uz te mjere u jednom trenutku su Vedranu počeli izbijati plikovi po stopalima. Ta neka situacija gdje smo morali gusariti i snalaziti se bez prevelikih novaca je dodatno oplemenila iskustvo ovog projekta. I tu je bio dio izazova. Da imate par tisuća kuna viška, svatko će vas pratiti na idući otok i možete kupiti neku brzu pedalinu pa je to druga priča… A ovako… Tko se usudi – pričat će!"

Postojali su i teški trenuci, više o njima saznali smo od Vedrana - "Povratak u Komižu mi je možda i najteži trenutak, jer je ekspediciji bio kraj. Predivnih 7 dana sa predivnim ljudima, puno zafrkancije i novih ljudi. Iako smo se budili umorni i nenaspavani, jedva smo čekali krenuti u novi dan i vidjeti šta novoga možemo naučiti jedni o drugima . Dojmovi su se tek sad slegli i iskreno fali mi pedalina, soliranje s Vitomirom u višesatnom pedaliranju prepunom boli i loših ideja. Teško je bilo krenuti natrag s Jabuke, a nekako mislim da smo još mogli puno toga napraviti na Jabuci i s Jabukom iako je taj glavni cilj ostvaren."

Ovakav izlet nekoga bi umorio i zadovoljio strast za istraživanjem na neko vrijeme, ali to tu nije slučaj. Uskoro kreće nova ekspedicija.

"Iduća destinacija gdje napadamo naš komfor je centralna Azija, točnije Kyrgyzstan, gdje penjemo Khan Tengri, najsjeverniji sedamtisućnjak na svijetu. Od toplog Jadrana selimo se za par tjedana u svijet vječnog leda. Koga zanima kako će to proći, truditi ćemo na našim stranicama biti redoviti s vijestima. To je dosta ozbiljan uspon i opsežno putovanje kroz nekoliko zemalja uz to i jedan sasvim drugi vid ekspedicije. Iako, i dalje će onaj najvažniji dio istraživanja biti u nama samima."


adventure-sport.net, 20.06.2014.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net