24sata: Ekspedicija Jabuka 2014.: Do otočića i biciklom i pedalinom

24sata: Ekspedicija Jabuka 2014.: Do otočića i biciklom i pedalinom

 Dovesti pedalinu na Jabuku zvuči kao vrlo neozbiljna ideja čeških turista koji često u sezoni završavaju u novinskim stupcima crne kronike, no mi smo se odlučili upravo na takav pothvat. Ekspedicija Jabuka 2014. zajednički je podvig mene i mog prijatelja Vedrana Vukića, a uključuje pedaliranje od Rijeke do otočića Jabuke. Ovo je još jedan u nizu pustolovnih projekata portala ekspedicija.net i Udruge Kocka.

- Pristao sam odmah čim me Vitomir pitao, takvo nešto se ne propušta. Želja je dugogodišnja. Već 15 godina želim ići na Jabuku i roniti u njezinoj blizini. To je mistično mjesto za ronjenje s unikatnim podmorjem. Super je i odnos Vitomira i mene u kriznim situacijama kao i specifični načini pronalaska rješenja. Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari potrebnih za uspjeh u ovakvom jednom podvigu - prisjetio se Vedran početaka putovanja.

Prvi, malo manje neobičan dio našeg putovanja odnosio se na pedaliranje biciklom cestom od Rijeke do Splita, uz nekoliko stanica putem. Drugi dio, većini nezamisliv, bio je od Splita do Jabuke pedalirati u klasičnoj pedalini.

Naravno, htjeli smo karakterističnu roza pedalinu s toboganom i dupinima. Teško mi je reći je li teže pedalirati cestom ili morem. Prvo, vozili smo Giant Anyroad bicikle, dakle to je stvoreno da bude dobro, ugodno i brzo, a pedalina je stvorena za igru, a ne za savladavanje udaljenosti. Zatim, na biciklu si na nogama, ali imaš faze kad ne moraš pedalirati, dok si u pedalini zavaljen i moraš konstantno okretati. Recimo da ću vjerojatno uskoro ponovo voziti biciklu cijeli dan, a pedalinu ne tako skoro. Da ne shvati netko pogrešno, zavuče se i pedalinica pod kožu, samo je kud i kamo nepraktičnija…

Osim cilja, bitno je i sve ono što se dogodi na putovanju

Glavni cilj zapravo nije bio samo doći do Jabuke, već i popeti se na njezin vrh. Osim tog cilja, put do njega začinili smo nizom manjih projekata uglavnom sportske prirode, pa smo tako putem stali na Velebit te ispenjali i postavili smjer na atraktivnoj stijeni Pizdine jaruge, a zatim još jedan 55 metara dugi Mantra Manta smjer.

Pet minuta od centra Makarske, postavili smo još jedan sportsko-penjački smjer, Kaktus Zombie, popeli smo se i na liticu na Visu, premostili uvalu Stiniva gurtnom za slackline i hodali preko nje, penjali se na Hvaru, ronili na dah i lovili ribu, a dio puta čak smo i neplanirano jedrili na jedinom sklopivom trimaranu u Hrvatskoj i jednom od samo 15 takvih u svijetu.

Nešto smo planirali, nešto je ispalo spontano, nešto, naravno, nije ni ispalo. Moramo nešto ostaviti i za drugi put. Recimo, ima jedna predivna litica koja me poprilično vuče na Visu i jedno bajkovito penjalište na Hvaru. A ima i jedan kamen na Braču… Pa jedan na Biokovu. Sasvim dovoljno da opravda novi trip!

Najbolji trenutak? Malo je reći jedan

Tijekom ekspedicije teško mi je izdvojiti neki trenutak kao "naj". Cijeli je projekt ispao odlično. Smjer na Velebitu je fantastičan. Svaki put kad penjem nešto prvi put, pogotovo što još nitko nije prošao, imam neki super osjećaj u glavi. Istraživanje sebe i svoje snalažljivosti, fokus, rizik, sve u koktelu smirenosti i ritma.

Hodati po slacklineu iznad vode prvi sam put probao upravo u Stinivi i to je nešto ludo zabavno, to me baš cijelog obuzme. Tako je valjda djeci u glavi kad otkriju loptu.

Vedran je to ovako sročio:

- Nije lako pronaći najzanimljiviji trenutak jer sve je bilo zanimljivo, ali recimo boravak u Komiži i na Svecu je bio poseban jer smo bili tako blizu Jabuke. Svaki dan je nosio nešto novo i zanimljivo, od upoznavanja ludog Tima i Billa na Braču, pa do spavanja na svjetioniku Stončica. Slaganje šatora u Stinivi i buđenje u istom tik do mora. Zanimljivo bilo slušati mišljenja ljudi o samoj ekspediciji. Većina je sumnjala u ostvarenje cilja i to nam je čak i dalo više motivacije za ostvariti cilj. Nismo htjeli ništa dokazati drugim ljudima, već sami sebi, da je moguće ostvariti svoj zacrtani cilj i doći na Jabuku pedalinom.

Dolazak na otok iz bajke...

Roniti pod Jabukom je opet posebno iskustvo, svijet za sebe. A sama Jabuka… a valjda je to to, taj dolazak na otok iz bajke, o kojem nekako maštam od djetinjstva, još na ovakav ne toliko lagan način. Ludo je. Drugačije je.

Kad sam se popeo na vrh, svi galebovi su se nekako sinkronizirano spustili 30-ak metara niže, ne znam zašto, sve je utihnulo i kao da sam ostao sam nasred mora, na vrhu piramidice u svom nekom svijetu. Nevjerojatno iskustvo.

- Sam dolazak je bio poseban. Trebalo mi je nekoliko minuta da upijem svu tu energiju i filtriram sve osjećaje, zadovoljstvo, olakšanje... Nemamo baš priliku vidjeti i doživjeti tako nešto lijepo svaki dan. Predivno je stajati ispred Jabuke na pedalini, jos veći gušt popeti se na nju i provesti neko vrijeme na njoj. To je bilo veliko olakšanje jer je cilj bio ostvaren, a uspomene će ostati duboko urezane - ispričao je Vedran.

Ti trenuci gdje ideš u bezdan bez obzira na sve i onda shvatiš da tamo ipak nešto čeka su kao kockarski turniri, nekad dobiješ, nekad ne, ali ako imaš nos kad treba stisnuti, a kad popustiti, uspiješ i s lošijim kartama odigrati dobru partiju

Za ovu, kako često znam reći, najzabavniju ekspediciju do sada, trebalo nam je manje od dva tjedna što se tiče samog operativnog dijela. Pripreme za tako nešto traju i nekoliko mjeseci ranije, ali dobar dio posla ostaje i nakon samog putovanja. Najviše posla nakon putovanja ima oko materijala i filma, koji je još jedan od ciljeva pothvata, a iza toga kriju se zapravo još dva člana naše ekspedicije, preciznije članice: Tamara Dugandžija i Petra Mrše koje su bile naše vrijedne snimateljice.

Nije sve tako lijepo kao što se čini

No, nije sve prošlo glatko i bez problema, nama su svi planovi i pripreme dosta brzo pali u vodu. Svi prateći brodovi otkazali su nam u zadnji čas. Čak je i prijevoz pedaline do Splita ispao nimalo laka zadaća. Vozač je otkazao, pa je uskočila Kristina Ribarić. Tako smo se Vedran i ja našli u Splitu, čak ni cure još nisu bile stigle, bez ikakvog broda, dozvole, ičega. Tu su nam puno pomogle Iris Prebeg i Lidija Lijić koje su uskočile s raznim savjetima. Ostali smo ubrzo samo mi, pedalina i more pred nama. Bilo je svašta upitno, ali odlučili smo ipak krenuti sami.

Znao sam da je moguće da do toga dođe pa sam pripremio cure da će možda morati trajektom i na biciklima pratiti naš put, ali eto one su bile nepripremljene na to, pa su nesretnim spletom okolnosti bicikli, koji su nam trebale za određene destinacije na Hvaru i Visu, nakon što smo mi već bili na pola kanala, ostali u Splitu. Još je "bolje" bilo to što nas je ulovila mala nevera taj prvi dan, pa je ispalo da smo osam sati vrtili bez prestanka dobar tempo samo da se dokopamo Brača. Bili smo slomljeni. Vatreno krštenje u pravom smislu riječi.

Prespavali smo na prvom mogućem mjestu i ujutro se dovukli do Milne. Bilo nam je teško, svakako, ali mislim da smo tad vidjeli da smo se uspjeli nositi i s valovima i ogromnim teretom i da to ide nekako zapravo. Bili smo još odlučniji u neku ruku.

Kad sam se popeo na vrh, svi galebovi su se nekako sinkronizirano spustili 30-ak metara niže, ne znam zašto, sve je utihnulo i kao da sam ostao sam nasred mora, na vrhu piramidice u svom nekom svijetu. Nevjerojatno iskustvo

A onda, po običaju, sreća se osmjehnula hrabrima i našli smo si brod, zapravo trimaran s pomalo ekscentričnim kapetanom koji je odlučio ići s nama do Hvara. A cijela stvar mu se potom toliko dopala da je na kraju potegao i do Visa, otišao penjati s nama, učio nas jedriti na trimaranu… uglavnom vrlo zanimljivo iskustvo. Priča s brodovima se ponovila i u Komiži gdje smo računali na pratnju, i što je još važnije, nekoga da nas odvuče s Jabuke. Taj brod se opet sam stvorio minutu prije isplovljavanja za Svetac. U razgovoru s ribarima jedan od njih, Stipe Zanki, odlučio je da bi mogao doći po nas i spasio nas noćenja na Jabuci. Opet nam se sreća popravila i pratila nas sve do Jabuke.

Ti trenuci gdje ideš u bezdan bez obzira na sve i onda shvatiš da tamo ipak nešto čeka su kao kockarski turniri, nekad dobiješ, nekad ne, ali ako imaš nos kad treba stisnuti, a kad popustiti, uspiješ i s lošijim kartama odigrati dobru partiju.

Naravno, u nekim trenucima bilo je skepse.

- Bilo je situacija kad se počela javljati sumnja u prekid ekspedicije, npr. nakon otkazivanja pratećeg broda na sam dan polaska, a ni sami nismo znali što nas očekuje na pučini pa smo na kraju odlučili krenuti bez njega. A na samom kraju, pri pedaliranju završne etape i posljednjih 10 milja, "usrećio" nas je dolazak granične policije. Sva moja prijašnja iskustva s njima završila su kaznenom prijavom i vraćanjem u luku… Osim toga bilo je i opasnih situacija. Pedaliranje prvom rutom Split-Brač zbog maestrala nije bilo uopće bezazleno, penjanje u Stinivi je djelovalo poprilično opasno, barem za mene jer sam penjao novi smjer tradicionalnim načinom prvi put, a kvaliteta stijene negdje na nekim mjestima i nije najbolja. Samo penjanje na Jabuku, na koje sam krenuo u japankama na nagovor Vitomira (a cijela Jabuka je prekrivena odronima sitnog granita), također nije prošlo baš najbolje. U jednom trenutku nisam znao gdje je put za dolje, a markacije naravno ne postoje - ispričao je Vedran.

Sljedeći koraci - film i osvajanje najsjevernijeg sedamtisućnjaka na svijetu

Film je iduća stanica ekspedicije, a koliko je to samo po sebi dugotrajno, moj tim zna od ranije. Već smo izbacili dva uspješna filma nakon ekspedicije Kilimanjaro-Afrika i Kavkaz 12. Te filmove, kao i neke kraće video materijale, montaže i putopise, moguće je pogledati na našim stranicama www.ekspedicija.net te na istoimenim Facebook stranicama.

Nisam baš siguran da će uskoro netko poći našim stopama. Koliko god je ovakav projekt zanimljiv, traži neka odricanja, financije i slobodno vrijeme, a danas malo tko može odvojiti te resurse i ulagati u nematerijalno, u čisto iskustvo ostvarivanja neke ideje.

Nećemo ni mi uskoro u ovakav pothvat. Ne zato jer mi je bilo loše, nego zato što je jednostavno toliko toga potrebno da se poklopi da ispadne ovako dobro. To vidim kao neku "sad ili nikad" akciju. Pogotovo jer mi nismo imali praktički nikakav budžet za ovaj projekt, nismo uspjeli nabaviti financije i sami smo pokrili sve troškove, koji nisu mali.

Vedran je kraj ovako prokomentirao:

- Povratak u Komižu mi je možda i najteži trenutak, jer je ekspediciji bio kraj. Predivnih sedam dana s predivnim ljudima, puno zafrkancije i novih ljudi. Iako smo se budili umorni i neispavani, jedva smo čekali krenuti u novi dan i vidjeti što novoga možemo naučiti jedni o drugima. Dojmovi su se tek sad slegli i iskreno fali mi pedalina, soliranje s Vitomirom u višesatnom pedaliranju prepunom boli i loših ideja. Teško je bilo krenuti natrag s Jabuke, a nekako mislim da smo još mogli puno toga napraviti na Jabuci i s Jabukom iako je taj glavni cilj ostvaren.

Meni su super dani gdje si odvojen i ideš prema nekom cilju, imaju neki smisao, a nisu vezani uz urede, zgrade, birokraciju, ulice i slično. Teško se vratiti u tu završnu fazu projekta, opet biti kući, opet prolaziti istim mjestima.

Nakon ove, krećemo na novu ekspediciju. Iduća destinacija na kojoj napadamo naš komfor je centralna Azija, točnije Kirgistan, gdje penjemo Khan Tengri, najsjeverniji sedamtisućnjak na svijetu. Iz toplog Jadrana selimo se na par tjedana u svijet vječnog leda. To će biti dosta ozbiljan uspon i opsežno putovanje kroz nekoliko zemalja, a uz to i jedan sasvim drugi vid ekspedicije. Iako, i dalje će onaj najvažniji dio istraživanja biti u nama samima.


24 sata, 04.07.2014.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net