Nova dionica "Puta svile"

 Nasa ekspedicija je krenula – nas Put Svile je definiran. Napustajuci Zagreb, preko Srbije i Bugarske, cilj nam je bio krociti na najveci svjetski continent u najkracem roku. Cinjenica je da niti jedno od nas troje nije moglo pojmiti geografsku velicinu koja se prostire pred nama – jos manje ju mozemo pojmiti sada, u Gruziji, od kuda pisem ovaj drugi clanak. Raznolikosti u svakoj domeni svakodnevnice vec dominiraju, te cu sa zadovoljstvom podjeliti dojmove (i savjete) sa svim zainteresiranim citateljima.

                Zakoracivsi u Tursku nakon duge voznje, pronasli smo energije zastati u prvoj Osmanskoj prijestolnici i najvecem Turskom gradu na Europskoj strani – Edirneu. Takoder, ovdje smo se i prvi puta izuli na nasem putovanju, te se posjeli u velicanstvenoj Selimovoj dzamiji. Ovo, samo jedno u nizu remek djela legendarnog arhitekta Mimara Sinana, dominira gradom od sesnaestog stoljeca, te sa svojom masivnoscu i visinom minareta uspjesno unosi strahopostovanje.

                Priblizavanje Istanbulu kroz polja Trakije ugodno iznenaduje kada se uzima u obzir cistoca I uredenost cesta. Medutim, iako na ulazu u Istanbul na znaku jasno pise 12 milijuna stanovnika, lokalni ce ljudi cesce spomenuti broj 17. Ubrzo smo im povjerovali shvativsi da u gradu ima vise od sedam milijuna vozila – u kombinaciji sa agresivnom voznjom i cinjenicom da pojam “Rush Hour vise nema apsolutno nikakvno znacenje, brzo smo se slozili da ostavimo automobil i koristimo javni prijevoz do ambasada Tadzikistana, Uzbekistana I Turkmenistana.

                Koliko god da su sve prisutniji valovi kapitalizma u ovom megalopolisu, toliko su jednako i nezaobilazni utjecaji nacije koja je institucionalizirala islam – upravo ta kombinacija cini Istanbul fenomenalno jedinstvenim. Pokrivene zene koje skrivecki zastaju pored ogromnih ducana donjeg rublja, zaposlenici u ducanima koji reagiraju na pozive molitve ovisno o cijenkanju sa musterijom, te zapadnjacki video spotovi sa golotinjom tokom istovremene potpune cenzure pornografije na medijima – samo su neke od situacija mogucih u, vjerojatno, vrlo malo ostalih muslimanskih zemalja.  Takoder, tokom vecernjeg izlaska u podrucju oko centralnog trga Taksim, promatrajuci stil oblacenja ljudi,  netko vas mora podsjetiti da ste u Turskoj.

                Tokom cekanja na izrade dokumenata, prvi korak nam je bio obaviti “divljenje” Sultan Ahmedovoj (Plavoj) dzamiji, i naravno jednom od najutjecajnijih arhitektonskih cuda zapadne civilizacije – Aji Sofiji (razocaranje jest sto se ulazak u Aju Sofiju naplacuje i za samu posjetu nekad aktivnoj bazilici 25 Lira – oko 10 Eura. Pitanje “Da li se isplati?” je suvisno). Medutim, lokalni ce odati najvecu cast monumentalnoj Sulejmanovoj dzamiji - jasno dominirajuci iznad stare jezgre grada,  bez puno truda ova dzamija cini najveceg sultana Osmanskog carstva besmrtnim.

Svijet Istanbula se siri i podzemljem, gdje smo za samo 10 Lira / oko 4 Eura  posjetili jedan od najocuvanijih podzemnih akvifera iz Rimskog razdoblja. Sa vise od 300 ocuvanih nosivih stupova, ovaj ogromni prostor sakupljao je vodu za opskrbu cesto napadanog i pljackanog Konstantinopola. Danas, prostor je poznat po izuzetnoj akustici, sto Osmanska klasicna glazba za vrijeme posjete i dokazuje. Jedno od najupecatljivijih iskustava bila je Egipatska trznica. Uz samo mramorno more i glavni Istanbulski zaljev – Zlatni Rog – ova trznica zacina ne ostavlja nikoga ravnodusnim – jasmin, anis, papar, menta, mljevene ljute i slatke papricice, safran, dumbir samo su neki od zacina. Promatrajuci gomile ljudi u tim prostorima, uz malo poznavanje povijesti, lako je zakljuciti da su upravo ti sastojci bili definicija bogatsva tokom stoljeca.
 
Koje prakticne informacije treba znati ako se staje u Istanbulu na ovakvom putovanju? Smjestaj u centralnom djelu grada ne mora biti skup. Za trokrevetnu sobu platili smo manje od 100 lira (manje od 50 Eura) u urednom hotelu kojem je jedina mana bila dorucak. Pretjerani strah od pljacke je nepotreban – muslimanske zemlje opcenito imaju manju statistiku ulicnih pljacki. Svejedno, treba biti oprezan. Kretanje do udaljenijih djelova grada ponekada oduzima polovicu dana / cijeli dan (kao u nasem slucaju do ambasada). Najucinkovitiji je metro i metrobus (izuzetno cesti autobusi koji voze nesmetano u odvojenim trakama vecih avenija). Taksi, ako se djeli, je vrlo jeftin (udaljenost od 20 km je rijetko prelazila 40 Lira – manje od 20 Eura). Ako ste ljubitelj mesa, tesko da cete pojesti los obrok – sve sto je poznato u nasoj kuhinji, samo sa puno vise kreativnosti, dostupno je i na cestama Istanbula za vrlo jeftine cijene (jeftini obroci variraju od kebaba za 3 Lire / 1.5 Euro, do jusnih obroka za 12 Lira / 5 Eura. Ljudi u Turskoj generalno pricaju vrlo ogranicen Engleski (veca mogucnost sporazumijevanja je na njemackom), te toplo preporucamo instalirati navigaciju na mobitel (u nasem slucaju, mi smo instalirali i Turski jezik na mobitel, za pomoc taksistima jer cesto ni sami ne poznaju adrese).
 
Ako se odlucite izraditi vize za gore navedene zemlje u Istanbulu, moramo priznati da nas je Tadzikistansko veleposlanstvo ugodno iznenadilo. U samo jedno popodne, gotovo pola sata, izradili smo vizu za zemlju uz dodatni pecat za planinsku regiju Pamir na istoku zemlje na granici sa Afganistanom i Kinom (taj pecat je jako bitan ako se planira aktivno planinariti u Tadzikistanu, i placa se 20 dolara vise). Doduse, gospodin u veleposlanstvu je osobno poznavao Sjepana Mesica i pomogao nam je sa zadovoljstvom, ali mislimo da to nije igralo niakvu ulogu u prceduri. U Istanbulu smo ustanovili da su nam pokusali naplatiti skuplju cijenu za Uzbekistanski LOI (Letter of Invitation – nuzan za izradu turisticke vize) za gotovo 100 dolara vise. Stoga, odlucili smo nastaviti sa korespodencijom putem maila sa agencijom direktno iz Taskenta (ako budete trebali informacije za agenciju, kontaktirajte nas putem Vitomira). Agencija u Taskentu nam je odobrila dokumente preko Ministarstva vanjskih poslova, te mogucnost da Uzbekistanske vize izradimo u Tehranu (procedura za Uzbekistansku vizu je opcenito vrlo komplicirana za hrvatske gradane). Za Turkenistan smo odlucili izraditi tranzitnu vizu (umjesto turisticke) takoder u Tehranu, da se izbjegnu komplikacije i gubici vremena (obavijestiti cemo vas o proceduri).
 
Napustili smo Istanbul nakon pet dana. Prelazeci valicanstveni Bosporki most, treba imati na umu da se kroz grad vozi jos minimalno sat vremena jer se samo prelazi na Azijsku stranu grada. Na putu do Gruzijske granice, cekalo nas je jos 1300 km, te smo odlucili zastati u Ankari da pokusamo ubrzati procedure izrade preostalih dvaju viza, sto je zavrsilo neuspjehom. Medutim, da ne izademo demoralizirani, posjetili smo mauzolej Ataturka – kreatora moderne Turske, i simbola Turskog nacionalizma.
 
Sjeverna cesta prema zemljama Kavkaza iz centralne Turske prati velikim djelom Crno more. Obala koju nikako ne treba usporedivati sa razvedenim i raznolikim ljepotama Hrvatske svejedno pruza mnogo. Takoder, podrucja na sjevernim obalama zemlje – poput vodecih komercijalnih luka Trabzona i Samsuna (koji smo takoder posjetili) – igrala su nezaobilaznu ulogu u Osmanskoj prevlasti i u kreaciji moderne Turske.
 
Vrlo moderna granica Gruzije i nasmijani ljudi bili su topla dobrodoslica za troje umornih vozaca. Medutim, kontrasti u unutrasnjosti ovih zemalja nadisli su sva nasa ocekivanja, koja cemo podjeliti sa vama u sljedecem clanku.
 
P.S. Jasno je svima da nedostaje palatala na tipkovnicama :)

Zahvale Vitomiru Maricicu         

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net