Nikad bliži bliskom istoku

Trebalo je pronaći destinaciju koja će svojim osobinama zadovoljiti kriterije koje smo si postavili. Zavrtio sam nekoliko ideja i istražio nekoliko opcija kako tamo doći. Što nam je zapravo kriterij kada idemo? Ponekad samo vrtimo globus i zatvorenim očima ga zaustavimo prstom. Onda izmislimo kriterije. I to je nekako najljepše. Međutim to nije bio slučaj danas. Umjesto okretanja globusa okrenuli smo glave i istresli iz njih rezultate brainstorma: Peru, Mexico, Amerika, Portugal, bliski istok, sjeverna Afrika, Indija, Baltik i tako dalje. To je onaj zabavni dio, a sad onaj dio s kriterijima. Ograničenjima. Ogorčenjima. Odustajanjima. Prvi kriterij je bio cijena. Nemamo para. Pokušavam nekako bilo kako dati smisao Peruu i uspijevam pronaći povratnu kartu za 4000 kn. I dalje je to previše. Relativno super – apsolutno previše. Kod jeftinog putovanja važno je i „putovati lagan“, pa zbog temperatura globus se sužava na svoj najispupčeniji dio. Taj dio je poprilično velik i dalek, pa smo se širinom ograničili na okolicu Rakove obratnice. Mediteran, Indija, Kuba, jugoistočna Azija, Meksiko. Sve se vrti oko 4000 kn po osobi. Relativno – apsolutno vaga opet nije na našoj strani. Dakle stari dobri Mediteran. Istok, Portugal, Španjolska, sjever Afrike. Kris počinje kukati kako je bila svuda i kako želi na istok. Samo da prestane. Istok je valjda jeftin. Penjući po obali Tajlanda upoznao sam dosta Izraelaca, pa je to možda način da se uštedi ekstra ako se tamo provuče. Cipar, Libanon, Sirija, Izrael, Palestina, Jordan, Egipat i društvo iz pustinje ulaze u posljednji krug. Traži se najjeftiniji način za povezati najviše zemalja. Kocka je bačena u smjeru 90.

Za oko 2000 kuna kupujemo letove Budimpešta-Tel Aviv-Atena-Barcelona-Venecija. Kupnja karte nekako uvijek zapečati plan i uzbuđenje počinje rasti. U 23 dana na putu prolazimo Izraelom, Palestinom, Jordanom, Egiptom, Grčkom i Španjolskom. Grčka i Španija, tj. Atena i Barcelona su posljedica jeftinih karata, ali tih 5, 6 dana u Europi je šlag na torti. Prvi problem, doći u Budimpeštu, sretno i spretno rješavamo ponajviše zahvaljujući Zoku. Smrzavamo se u Budimpešti i griju nas jedino misli o toplim pustinjskim krajevima i plažama. Let nekom novom niskobudžetnom kompanijom Wizz nije za preporučiti. Čak i on-board prtljaga nije normalnih dimenzija, nego neka još manja varijanta. Srećom bili smo pripremljeni na to. Treba biti pažljiv kod niskobudžetnih kompanija. Stižemo u Tel Aviv i odmah na aerodromu odlučujemo da ćemo uzeti auto koji ispada nekih 190 dolara za 5 dana. S obzirom da planiramo i spavati u autu i napraviti krug po cijeloj zemlji, tih 200 dolara ćemo dobro isplatiti. Zeleni Spark izlazi iz Tel Aviva i krećemo u osvajanje Izraela.
 
Prva destinacija je Cezarea, i tu taman stižemo prespavati zavučeni na parkingu neke stambene zgrade. Ujutro ćemo dalje u akciju. Cezarea je jedino mjesto u Izraelu koje ima privatnu upravu. Izrael je super čist. Ceste uredne, ulice, zgrade, sve nekako tip-top. Ugodno smo iznenađeni. Iznenađenje se pretvara u neugodu kod prvog susreta sa supermarketom gdje smo došli kupiti doručak. Izrael uopće nije jeftin. Nije ni OK. J**eno je skup! Štedimo koliko možemo. U Cezarei ne ulazimo u područje parka, gdje je ostatak nekad spektakularne luke, amfiteatra, križarskog gradića i tako dalje. Skupo je, a relativno se vidi izvana dovoljno za dojam. Cezarea ima cijeli dio grada koji je potopljen, tj. ruševine su pod vodom, pa je to zanimljivo ako imate vremena i novaca roniti onuda. Dio se vidi sa molova koji okružuju lokaciju. Herod (koji je zaslužan za pola znamenitosti u ovim zemljama) si je dao složiti grad u sred mora. Toliko isturen grad mora da je djelovao posebno. Ali normalno, more ga je moralo neumorno tući i na kraju smoriti zidine i umoriti grad. To nije brinulo velikog kralja. Život je kratak, slava je vječna. Na plaži malo dalje niz obalu je ostatak njegovog velikog akvadukta. Žuta pješčana boja posvuda. Sunce prži. Mi pržimo na sjever prema Haifi.
 
Jako mi se sviđa što je parking svugdje moguće pronaći besplatno. U odnosu na Hrvatsku doći autom negdje u Izraelu je toliko bez stresa da je to milina. Na upadu u muzej u Haifi silna vojna sila, rendgeni, pištolji, automati. Oko muzeja zid s bodljikavom žicom. Izrael. Na to se tu treba naviknuti. Na zastavu države trebalo bi staviti bibliju, pušku i žicu. Sveta zemlja je prekrcana relikvijama, svetim mjestima i svakakvim vjerskim glupostima svih vjera. Ali tu civilizacija postoji od najdavnijih vremena, više od 12000 godina ljudi tu nešto pokušavaju, tako da je ako zanemarimo svu religijsku ostavštinu i povijesno ovaj dio svijeta izuzetno bogat. Haifa nije iznimka, brdo iznad grada s kojeg se preko bodljikave žice može vidjeti luka bilo je odavno utočište nekih svetih ljudi, pa je kad je Napoleon prolazio i učinio ga bolnicom postalo sveto na jedan drugi način, a danas je sveto na skroz treći. Svatko je ostavio neki svoj trag. A svatko danas ima bojler na vrhu zgrade i kolektore. Država ih sufinancira, pa su daleko jeftiniji za Izraelce nego što su u Hrvatskoj. Najbolja stvar u Haifi su Bahá'í vrtovi. I ono što stoji iza njih. Bahá'í je naime vjera i to vrlo zanimljiva. Oni poštuju sve vjere, sve bogove, sve ljude i običaje. Vjeruju da je bog jedan, ali ga ne možemo shvatiti u njegovom postojanju, pa on ima razne forme u kojima nam se približava, pa zato religije valjda. Misle da se sve treba ujediniti. Izjednačiti sve ljude. Izjednačiti muškarce i žene. Prekinuti sve predrasude. Ne utjecati na politiku. Mir u svijetu. Jedinstvo sa znanosti. Ma uglavnom svašta nešto lijepo za čuti. Tako su valjda navukli UN da ih uzme kao neke savjetnike u dosta svojih ogranaka. Nisu uvjerili Arape i muslimane, pa ih oni uglavnom tamane kamo god stignu. U svijetu ih nema previše i njihovih „crkava“ ima možda desetak. Ali su zato bomba. To su vrtovi. U vrtovima hramovi i tako dalje, ali vrtovi – bomba. Kao u crtićima redovnici, vjernici, volonteri, što ja znam tko je dovoljno lud za to, šiškaju, rezuckaju i mjere svaku travku, list i pomiču kamenčiće da bi sve bilo savršeno. Predivno. Nekritičnom umu, lako povodljivom za novim lažima, a razočaranom starim lažima koje čuje s oltara crkve, sinagoge, džamije ili gdje već obavlja svoju svetu dužnost, ne treba više od navedenog da se preobrati. Zanimljiva je ovo religija. No, ipak je to religija. A one nisu tu da nam prošire horizonte i omoguće stvari, već da nas ograniče i smisle neke zabrane. Pa tako Bahá'í ne smije piti, kockati, ogovarati, ševiti se prije braka, biti u politici, Bahá'í su strogo protiv homoseksualaca, moraju se moliti svaki dan po točno zadanom planu i programu i jednom godišnje imaju post od 19 dana. Vjerujem da je tu još mnogo „sitnica“. Ipak je to jedna religija i kao takva mora imati dovoljno obaveza da ih gotovo nitko ne ispunjava, kako bi svi imali putra na glavi, osjećali se krivima i bili skloniji manipuliranju svećenstva. Ovcu koja se ne boji pastira nije lako na kraju ošišati!
 
Akko je grad nešto sjevernije. Tu su kršćani čekali svoje zadnje šišanje. Arapi su ipak, koliko god naporni, isprašili papinim legijama dupe i osvojili svetu zemlju, koja Turcima nije naročito sveta, pa su i oni odradili šihtu u gradu. Naravno, turskoj pohlepi židovski novac riješio je na kraju sve dvojbe oko toga čiji je grad. Zadnje križarsko utočište prepuno je templarske ostavštine. Arapi ionako sjede po podu, a Židovi znaju unovčiti stare stvari. Ako-i-samo-ako je također i najvažniji Bahá'í grad. Valjda zato kažu da je noću opasan i ne preporučaju šetnju, pogotovo ženama. Od silne tolerancije danju, ljudi podemone noću, bit će. Inače super je stari grad sa brdo zidina i kutaka, dobili smo preporuke za neke restorane, međutim, izgubili smo apetit kad smo vidjeli cijene. Nema do corn flakesa iz marketa. Market je u shopping centru. To znači da auto na ulazu u garažu mora biti provjeren da ne nosi bombe ogledalima, bunker itd. Na svakom katu rendgen i stražari. Židovi su takvi paničari. U pokušaju da otkrijemo jeftinu hranu pregledavamo ponude fast fooda na food courtu. McDonalds je neka referenca, pa tako najbolji burger meni dođe 80 kn. Big mac na akciji u meniju je nekih 55 kn. Ali, ljubitelji hamburgera neće ostati ravnodušni na Izraelske proizvode. U njihovom meku ima stvarno velikih burgera. Viđao sam po americi ¾ pounder burgere u McDonaldsu, sa valjda 5 redova mesa, ali ovi su impresivniji jer imaju i ogromno pecivo. Ja volim hamburgere. Nakon toliko tih budžet obroka od kojih sam samo gladniji, morao sam popustiti i zariti zube u taj mega burger. Najbolja izraelska stvar do sada.
 
Izraelci vam to neće reći otvoreno, ali držanje za ruke i grljenje po cesti priskrbiti će vam poglede, mahanja, trube i prijetnje. Trube ćete dobiti na svakom križanju. To je glavna stvar na autu, odmah prepoznate turiste od lokalaca po tome koliko im buke proizvodi auto. Srećom noću nema toliko prometa, pa nakon zalaza sunca vozimo za Tiberias, jedan od najvažnijih i najvećih židovskih gradova. Rim, Bizant, Arapi, Križari, Mamluci(kao Egipat), Otomani, Englezi, svi su tu zatvarali kafiće, pa evo i nas u potrazi za parkingom na kojem ćemo prespavati. Grad je na Galilejskom moru i iako ispod razine mora, noću je prilično hladno. Standardna pidžama je majica, flis, jakna, hlače, duple čarape i pred jutro tenisice, ali i to je ponekad malo. Pogotovo nekima koji mi se onda uguravaju na ionako neudoban i tijesan sic od auta da se griju. Ako to ne upali, vozikamo se dok grijanje ne proradi pa onda u kisikom oskudnoj sauni počnu vrtoglavice i zaspiš kao sjekira. Jedino što je u Izraelu i benzin skup. Nekih 12 kuna je litra. Ali i tako ispadne jeftinije od javnog prijevoza uzeti auto, da ne govorim o fleksibilnosti, mogućnosti saune, spavanja i tako dalje. Rentanje auta je svakako preporučljivo. Isto jutro vozimo se na jug Galilejskog mora, na mjesto gdje se ulijeva Jordan i gdje je kršten najpopularniji sin božji. Veliki biznis. Veliki plakati. Dobrodošli u Yardenit.
 
Tu je kršten Isus. Nije si našao neko mjesto, prljavo je i gnjusno, ali to ne sprečava ljude da se u kolonama spuštaju na rijeku i peru kosu. Sve cijene su učetverostručene i u dolarima izražene. Svaka zemlja koja drži do sebe iznajmila je ploču gdje je na svom jeziku dala napisati molitvu. Manje para, manja zemlja, manja ploča, lošije mjesto. Hrvatska ima najveći format ploče na jednoj od najboljih pozicija, jasno. Nije ni čudo da nas bog čuva. Odmah na ulazu nas pitaju ako se krstimo. Jedina papirologija koja je potrebna je 40 dolara. Čarobni papiri otvaraju vrata svih naroda i vjera. Za samo 40 dolara mogli smo da smo htjeli stati u red za jedan od ograđenih bazena gdje svećenik ko po špagi gnjuri horde turista. Smijem se kako ima ljudi koji kupe bočicu „svete“ vode ili svetog ulja, zemlje iz Betlehema i slično. Sve i da to ima neku svetost, koja je šansa da ljudi to zaista prenesu zemlju a ne utovare tu na parkiralištu i prodaju naivcima? Tko troši novac na takve stvari stvari? Tražim Kris, evo je na blagajni. Pogodite što je kupila. Izvlači se kako je to za njene doma. Kažem ja da radije utočimo vodu u Hrvatskoj, manje nosimo, jeftinije je, kvalitetnija je, a sigurno je isto sveta. Kris neće da čuje. To bi bila prevara. Ovo je original voda s mjesta krštenja. Gledam ja tu vodu, gledam lijevo, gledam desno, mirišem. Nikako da shvatim tu svetost i ja. Rasprava bi potegla neke preduboke korijene, pa to preskačemo. Nadam se da će bog vidjeti da nosimo svetu vodu i učiniti da auto manje troši. Ma i ako ne napravi tako, Kris je sretna zbog suvenira, pa sam i ja sretan. Idemo natočiti sveto gorivo (jeftinije od svete vode) i pravac Nazaret.
 
Na putu za Nazaret penjemo se na Tabor. Popularno brdo ima super strmu i zavojitu cesticu, na kojoj kupimo 2 dječaka, arapska pastira. Cesta idealna za brdske utrke. Na vrhu je naravno crkva, a svi parlaju talijanski. Ništa jako posebno za vidjeti. Izazov za popet se pješke ili biciklom. Znači nikad. Nakon Tabora, tražimo Megiddo. Megiddo je na povišenom brdašcu, sada je samo ruševina. Brdo Megiddo – Har Megiddo, u grčkim prijevodima nama mnogo poznatijim, to je Armageddon. Kraj svijeta. Posljednja bitka na kraju vremena. Ludnica. Uglavnom, do kraja vremena ima još dosta, a ja bi htio prenijeti što je navodno do sada bilo na ovom području. Megiddo je na super važnoj lokaciji na putu između Egipta i Asirije. Tko je unutra, kontrolira trgovački put. I plodnu zemlju okolo. Od bitaka koje je vodio Tutmozis 3., pa do velike bitke u prvom svjetskom ratu između Britanaca i Turaka, tu je često prolijevana krv u velikim sukobima. Kako je lokacija top, ljudi ovo područje naseljavaju već preko 12000 godina! A brdo Megiddo, zapravo i nije brdo. Megiddo je grad složen od 25 starih gradova jedan ispod drugog. Kako je osvojen, tako je izgrađen novi preko i tako tisućama godina. Brdo su zapravo ostaci starih gradova. To je umjetno brdo u kojem je sprešana povijest civilizacije. Na jednom dijelu brda napravljen je presjek na kojem se može vidjeti sve te slojeve. Arheolozi su iskopali neke od najvažnijih dijelova, kao svetište staro 12000 godina, preko kojeg je još desetak svetih objekata izgrađeno. Grad je Solomon (valjda zaslužan za drugu polovicu znamenitosti) dobro utvrdio i osmislio način da ga učini otpornim na opsade. Ima ogroman silos za žito i hranu i duboku jamu iz čijeg je dna iskopan dugi tunel do špilje sa izvorom pitke vode. Špilja je izvana namjerno bila urušena da osvajači tuda ne mogu u grad. Danas je otvorena i može se tuda izaći iz grada. Ovo je definitivno jedan od hajlajta do sada u Izraelu.
 
U Nazaret stižemo taman na vrijeme da prošetamo glavnom bazilikom u potrazi za fra Sinišom. To je jedan od kontakata iz Hrvatske koje je Kriss uredila prije odlaska. Grad je nekako kaotičan i užurban. Inače je to najveći arapski grad u Izraelu. Pa je i čistoća i običaji i arhitektura dosta arapska. I ovo, kao i valjda sve ima super dugu i bogatu povijest. Pronađene su grobnice stare čak 9000 godina na ovom području. Dosta gradova u okolici ima „rupu“ od par tisuća godina, vjerojatno jer su u neko doba Asirci odlučili sravniti sve sa zemljom, pa je trebalo neko vrijeme da se sve vrati. Uglavnom pronašli mi Sinišu, pa dobili ekskluzivni obilazak bazilike. S terase bazilike se puno bolje vidi grad, a Siniša je u 7 godina koje je proveo dosta dobro pohvatao situaciju, pa nam je pomogao sa korisnim savjetima. I nekim nesvakidašnjim informacijama. Npr., Betlehem na hebrejskom znači kuća kruha, a na arapskom kuća mesa. Pokušao sam izvući neku logiku iz toga, ali samo sam naučio da je arapski prekompliciran da bi i pokušao više izvlačiti smisao. Siniša je potvrdio i da je bojkot arapskih država još uvijek prisutan što se tiče pečata u putovnici. Putovnice sa Izraelskim obilježjima ne ulaze više u Siriju, Libanon, Iran i tako dalje. A Izraelci još manje. Oni neće ni u npr. Maleziju, Indoneziju… nisu baš omiljeni. Još u ovom vremenu formiram neku sliku i mišljenje o svem tom političkom kaosu oko Izraela. Vratiti ću se na to. Naučili smo i da postoje dva Nazareta. Jedan kraj drugoga. Židovi su nasadili svoj Nazaret i odlučili konkurirati ovom originalnom Nazaretu. Eh ti Židovi. Svašta sam o njima naučio… Jao, ovo je zabavno – Jeruzalemski sindrom. Dakle dobar dio vjerskih ljubitelja je kompletno lud. Iako to možda ranije nitko nije primijetio. Dolaskom u Jeruzalem, opčinjeni svetim stvarima oko sebe, šiznu i počnu slijediti temeljito opisan obrazac ponašanja koji rezultira time da misle da su u biblijskim vremenima ili čekaju dolazak Krista ili slično. Tu se radi o stotinama ljudi godišnje. Imaju mjesto u bolnici za njih, većina je naravno nakon izolacije u bolnici, kad dođu sebi, spremna na mjestu umrijeti od srama. Čak turistički vodiči prolaze obuku kako prepoznati prve simptome. Show. Židovi su toliko ludi u Jeruzalemu da je to postalo zarazno. Još jedna potvrda mog neznanja.  Nisam znao ni za to da Božić počinje oko 7 na Badnjak! Uvijek sam nekako polnoćku držao za početak blagdana i vrhunac svojeg pijanstva tempirao u ponoć. Božić mi je bio jedan od omiljenih blagdana, pamtim neka od najbrutalnijih pijanstva i najgore mamurluke u srednjoškolskim danima. U Nazaretu polnoćke uopće nema. Nema pijanih ljudi po cestama. U ponoć na Božić, grad spokojno spava. A mi gledamo zvonik bazilike kroz minaret džamije iz našeg hostela. Siniša nam je preporučio šetnju ulicama do hostela koji smo odlučili uzeti za 150 kn noć. Dobra cijena za Izrael plus možemo jesti koliko želimo kolače i dobijemo doručak. Isplati se. Još smo i dobili sobu za sebe. Sreća privatne sobe je kratko trajala jer nam se uselila talijanska obitelj. Hostel je u nekoj zaštićenoj građevini, ultra visoki stropovi, lukovi, prolazi i terase, baš odličan smještaj. Nedaleko je poznata velika okićena jelka i centralni trg, ali romantična šetnja kratko je trajala jer smo se previše radovali napokon leći u krevet. Pravi krevet. To smo si poklonili za Božić.
 
U hostelu smo prije odlaska upoznali starca koji je upravo došao iz Gaze. Kaže predivni ljudi, ništa kao u novinama. Obožavatelj. Radi dokumentarac o stanju u Gazi već godinama. Papirologija za ulazak u Gazu traje 2 tjedna. Nije problem ući niti izići, ali treba imati vremena jer su kontrole urnebesne. Volio bih jednom tamo proći. Ali sad nemamo vremena riskirati svo to čekanje papira pa da nam pobjegne let. Kasnije smo saznali da i nije toliko proljetno raspoloženje u Gazi, ali vjerojatno ipak nije klasičan rat. Tu kao da postoje dvije Palestine, ona u Gazi i ostatak. I vode ih različiti ljudi. Gaza je napeta, pogotovo sa Izraelom, ali više je ta napetost nego otvoreni sukob. Tako i sa Sirijom i Libanonom, oni su službeno u ratu, ali nitko više ništa ne može Izraelu pa i nema sukoba. Samo svi podupiru Gazu i krijumčare naoružanje koliko god mogu. Izrael je Gazu izolirao podignuvši zid oko nje cijele i zatvorivši je s mora. Jedini način su podzemni tuneli iz Egipta. Ali toliko su to usavršili da švercaju i aute kroz te tunele. I tako situacija ključa, svi bodre Gazu jer sami ništa ne mogu Izraelu, a jadni normalni ljudi u Gazi jedva preživljavaju sve to. Izrael strepi od bombaša, Gaza od raketiranja. Teško je govoriti o stvarima kao što je rat.

Jedan paket riže koji je Kriss skuhala u hostelu i prepakirala u neke posudice i hrpa stvari koje je vrlo vješto maznula na doručku trajati će nam još neko vrijeme. Kriss trenira pustinjsku kuhinju. Bijela riža s koromačem i uljem iz konzerve tune. Sve pripremljeno i konzumirano u vožnji. Pretvaramo se u nomade. I auto u svinjac. Auto inače ne smije u palestinski teritorij. Ali riječi fra Siniše još nam zvone u glavi. Krstionica Yardenit je lažna. Izmislili su je za turiste, da bude veća, udaljenija od granice i na Izraelskom teritoriju. Što će reći da je Kristinina sveta voda – patka. Dobivamo okvirne upute kako do pravog mjesta krštenja i krećemo u potragu za svetom vodom. Kristina mora ispraviti nepravdu koja joj je učinjena i donijeti u Hrvatsku pravu svetu vodu. Pokrećemo svetu misiju. Nije ni čudo da mi je auto isto trošio. Ali opet, Kriss je bila sretna. I kome god bi ta voda došla bio bi sretan. Znači da nije stvar u vodi. Tako nekako je i s vjerom i vjernicima. Nije njima bitno je li nešto istina. Bitno je imati ispriku za nešto. Imati način da se iskupi za svoje grijehe. Ako jako vjeruješ za tebe to postane istina, pa je lakše živjeti sa sobom. Vjera je dobra isprika za svašta. Iskrena isprika. Isprika koju je netko već smislio i koju svi redovito koriste za svašta. Džoker karta u špilu sranja koja je neosporiva. Čak je uvredljivo osporavati. Celofanski omotač u kojem kojekakvi kreteni i kretenizmi dobivaju neku težinu i mjesto u svijetu. Međutim ne znam koliko će još dugo ljudi biti glupi, prije nego shvate da nikakva ambalaža nije razlog da se prodaju ratovi, neznanje, laži, bolesti, smrt i siromaštvo. Idemo za Palestinu.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net