Letećim tepihom do Tunisa

Ugostili smo još jednog putopisca koji traži mjesto pod suncem. Ako vas zanima njen doživljaj Tunisa, bacite pogled! Piše: Marijana Petković

 

Odlučili smo posjetiti ovu državicu na sjeveru Afrike od 10 milijuna stanovnika. Tunis je malena egzotična država koja je povijesno bila glavna trgovačka zona mediteranskih prostora. Granicu mu čine brat Alžir zapadno i sestra Libija na jugoistoku. Ali koga briga za zemljopisne formalnosti, mi idemo osjetiti arapski dekadentni duh, gdje, ako si žena, auti ne staju na pješačkom, ili pak ostaneš bez ruke ako otuđiš voćku na tržnici. Ljepota je u zabranjenim voćkama. Da, da, zanos je tu - napuštamo civilizaciju i put putujemo u dekadenciju. Odmah da naglasim da ovo neće biti klasični putopis jer vjerujem da je pisanje klasičnih putopisa postalo ofucan sport i svi su na isti kalup. Stoga, ovo što čitate možete smatrati kao satiru na sve putopise koje samoprozvani kozmopoliti objavljuju na društvenim mrežama i blogovima. Osim toga, stvarno smo bili na ovom divnom putovanju i to ću podijeliti s vama na duhovit, nesvakidašnji način.

Naš metalni leteći tepih prebacio nas je od Zagreba do Tunisa za svega jedan i pol sat. Uredno smo sletjeli u tunišku zračnu luku, niti jedan pobunjenik nas nije zaskočio i pred nama je bila uzbudljiva tura. Jer sreća prati hrabre i odvažne. Budući da smo otišli u zemlju koja je davne 2011-te započela pobunu i arapsko proljeće jer su naši Arapi bili malo nezadovoljni trenutačnom vladom koja je pobjeđivala sa 99 posto prednosti na izborima, nadali smo se u startu da nećemo naići na ljutitog i ogorčenog Mehmeda ili Abdula jer nismo htjeli završiti s porukom na vijestima. A i znali smo da Kolinda ne bi dala otkupninu za nas jer Hrvatska nema toliko novca u državnoj blagajni. Uvodni dio je odlično odrađen i bili smo spremni da vidimo naš hotel. Hotel je bio hvaljen u brošuri, čak 3 zvjezdice, stavili su i da ima bazen, palme od tri metra, teretanu, čak i božićno drvce (pa vi recite da su Arapi zatvoreni prema Zapadu, ili im više nitko ne dolazi zbog nereda pa su se prisilili okititi i jelku) na naše iznenađenje, a mogli su jednostavno okititi svoje palme pa da budu ful originalni jer ne viđaš svaki dan okićenu trometarsku palmu. Skroz inovativno. I tako smo došli u hotel i moram priznati da su nam malčice prodali maglu. Isto k'o kad mi na obali stavimo slike naših apartmana na Internet koje smo uslikali na dan izgradnje kuće davne 1980-te sa ganz novim namještajem iz socijalizma i sa slikom Tita u pozadini. I onda nam dođu turisti i kažu (ili bar promisle jer ih je sram reći):“Na slikama je izgledalo drugačije“. A mi se pravimo glupi i odgovaramo kako uvijek sve na slikama ispada bolje, čak i koliba našeg susjeda Đure. Tako i naši Arapi slijede isti obrazac jer, bože moj, jesmo li na Mediteranu il' ne. Naš hotel je stvarno imao bazen, doduše, unutra nije bilo uopće vode, već mutirane žabe i skakavci, ili spoj tog dvoje, kao žakavci, ili ono stvorenje iz jedne epizode serije Kako sam upoznao vašu majku tzv. žohomiš, nešto kao hibrid žohara i miša. Tako da smo odlučili ne približavati se našem bazenu sa bogatom florom i faunom koja je proizvela nove vrste. Hotel je imao obećanu teretanu, ali mislim da su unutra bile sprave za koje je bilo upitno kakve funkcije imaju. Nismo bili sigurni jesu li sprave bile stvarno za vježbanje ili su ih koristili nacisti za eksperimente u Drugom svjetskom ratu. Da ne bi bilo da pišem loše o ovoj maloj zemljici koja je kolijevka arapske revolucije, hotel je imao divne trometarske palme, koje su nam doduše bile ravno ispred prozora i nisi mogao niti zatvoriti prozor od palminog granja, ali su davale sliku egzotike, i ono spomenuto božićno drvce koje je pokazivalo kako smo mi kapitalisti i konzumeristi dobrodošli među ove drage pobožne ljude, usprkos tome što tu i tamo zaskoče kojeg Europljanina ili zapadnjaka.

Tunis je zemlja u kojoj njeni bezbrižni stanovnici imaju krilaticu: “Nije važno što će sutra biti, bitno da smo danas zbrinuti“. Primjećuje se naš „fjakasti“ mediteranski mentalitet gdje sve ide polako i pomalo. Naši Tunižani se ne brinu ni oko čega, oni su jako ležerni, ali su zato prepredeni trgovci koji će vam uvaliti i hand made suvenir iz Kinder jaja za 180 kuna. Da, da toliko su dobri. Čuveni su po svojoj trgovini, a teško je odbiti njihov „my friend, come, come“ poziv dok tapkaš između tržnica. Nismo se ni okrenuli, a već smo bili besramno zavedeni na jednoj od tržnica od strane jednog Abdulaziza gdje smo pokupovali stvari koje smo platili tri puta više od njihove vrijednosti. I u ovu dekadenciju se ušuljao kapitalizam. Naš Abdulaziz je bio uvjerljiv, zablistao je kao pravi arapski „tržničar“ i preprodavač. Iako smo bili svjesni kako smo opljačkani, priznali smo si da ni naša vlada ne bi mogla bolje. Arapi, kao odani vjernici, ne izostaju zaposliti svog mujezina po pet puta dnevno da onako grlato poziva na molitvu sa obližnjeg džamijskog minareta. Baš smo se zapitali koji su kriteriji pri zapošljavanju našeg mujezina i kako izgleda njegov razgovor za posao. Sigurno mora da zaurla iz sveg glasa tako da poslodavcu kosa poleti odostraga pri čemu poslodavac ostane gluh na jedno uho no još uvijek bude sposoban da budućem mujezinu odgovori: Dobili ste posao. No svakako nam je naš mujezin osigurao da osjetimo potpuni arapski doživljaj dok onako grlato poziva na molitvu.

Divan je bio mali gradić Sidi Bou Said, na samom sjeveru Tunisa, poznat i kao grad umjetnika, koji ima svoj šarm sa svojom jednostavnom arhitekturom gdje su sve građevine i kuće obojane u bijelo sa plavim prozorima. Jer ljepota je u jednostavnosti. A osim toga, Tunižani nisu ni čuli za druge boje, ali još su i napredni s obzirom na Egipćane kojima su sve zgrade i kuće u jednoj jedinoj boji – boja pijeska. I dok ulaziš u jednu zgradu ili kuću, kroz egzotična vitičasta vrata koja izgledaju kao ulaz u sultanov dvor, interijer sa svojim prepoznatljivim pločicama nadoknadi svu onu jednostavnost izvana. To su Arapi i nemojte se dati zavarati sa jednobojnim kućicama i prozorima, jer vas unutra čeka sva raskoš boja i uzoraka, a i nikad ne znaš što znači ona zatvorena torba u kutu – možda naš Arapin odlazi u svijet znatiželjan drugih kultura, ili pak odlazi na „bolji“ svijet gdje ga čekaju 12 djevica.

Naravno, ne bi arapska dekadencija zablistala u punom sjaju da se ne nađe neki ambiciozni Arapin koji vam pokuša otuđiti torbu dok sjedite ležerno na klupici usred centra glavnog grada. Simpatično je i kad kupite tri stvari u trgovini, a trgovac na kasi vam vraća ostatak i gleda vas s posebnim interesom nadajući se da još uvijek nemate pojma preračunati kune u tuniške dinare. A ako je te sreće da ne shvatite da vam je vratio 15 kuna manje, ili u ovom slučaju 4 tuniška dinara, naš prepredeni trgovac, sav zadovoljan, sad ima za počastiti sebe s pivicom, a možda i frenda, ako je u pitanju arapska verzija Kplus piva. I zato je divno biti turist. Salam Alejkum!

Došao je i dan koji smo nestrpljivo čekali, a to je jahanje deva u Sahari. Da, da, to je ta arapska magija, Lawrence od Arabije, zlatno žuta pustinja, pješčane dine i beduini u suknjama. Do Sahare smo se vozili dobra 4 sata džipovima, i onako „pregaženi“ od puta jedva smo dočekali da vidimo spokojnu pustinju. Doduše, moram priznati da smo malčice bili razočarani Saharom jer nas je očito Hollywood uspio preveslati svojim efektima. Sahara je izgledala pomalo bljedunjavo, a naše deve su izgledale ocvalo, staro, ofucano i umorno. Zujali smo si: pa neće nam deve od starosti izdržati naše dvosatno druženje. A nismo htjeli da nam koja deva rikne po putu pa da još završimo u jednom od njihovih zatvora. Tko će ga znati za što naši Arapi spremaju turiste u zatvor; a ako i dopuste da odrađujemo društveno koristan rad u zamjenu za zatvor, birat ćemo da se deremo sa minareta, pa neka naš mujezin uzme godišnji dok mi odrađujemo pritvor. Samo da nas ne pošalju u sveti rat jer nitko od nas ne zna vitlati mačem, a još manje rukovati s eksplozivom. No šalu na stranu, jest da smo se jedva uspjeli popeti na devu (oklijevala je sirota jer nije znala hoće li preživjeti još i nas), no imali smo povjerenja u našeg Mustafu koji je vodio devu za uzde pa pretpostavljamo da je i deva valjda imala povjerenja u njega, dok smo mi ipak bili malo sumnjičavi zbog devinih pozamašnih godina i vremešnosti. No što je tu je. Mi u pustinji Sahari za čiji izgled nam je Hollywood prodao maglu, naše deve koje se dobro drže za svoje godine i Mustafa u suknji koja ga štiti od vrućine. Neprocjenjivo. I tako smo krenuli sporim korakom u srce Sahare, jer naša deva ni nije mogla brže. Nakon nekih pola sata jahanja, stali smo da nam se deve, vidno iscrpljene i na umoru, odmore. Sišli smo s deva i odlučili malo upiti svježeg pustinjskog zraka. Koliko god da nas je Hollywood nasamario svojim prikazima pustinje i onim Lawrencem od Arabije, ipak je ovo bio zapanjujući prizor. Pa prijatelju koji čitaš ovaj zabavni putopis, reći ću da ipak ne vidiš svaki dan Saharu i jašeš deve u pustinji. Osjećaj je bio divan, smiren i spokojan, gotovo da si otišao na drugi svijet. Kad bi naši Arapi samo znali kakvim te osjećajima preplavi boravak u Sahari, možda bi manje bili ljuti na vrli Zapadni svijet.

Eto, kad smo doživjeli kratko pustinju, odlučili smo lagano krenuti nazad, a osim toga nismo željeli riskirati da nam jedna od deva rikne od umora, jer što je sigurno, sigurno je. Vratili smo se sretno, sve su deve bile na broju, žive i zdrave, a mi smo se udobno smjestili u naš hotel. Zabunom smo slučajno tu večer pritisnuli neki prekidač za struju i time isključili svu struju u sobi. Morali smo ići na recepciju pa su nam poslali nekog zamotanog beduina u suknji koji se siroti spotaknuo jer mu je halja bila preduga, ali srećom preživio je pad i nama uspio na tečnom arapskom objasniti da imamo samo jedan jedini prekidač na koji se pale sva svjetla u sobi. Zašto? Jer su naši Tunižani ekonomičan narod.

Sutradan nas je čekao dug put koji nas je odveo sve do samog juga Tunisa. Ako ste mislili da u glavnom gradu vlada dekadencija, trebali ste sada vidjeti jug ove zemlje. Dok smo prolazili džipovima kroz jedno naselje, sa svim našim torbama privezanima za krov, nije nam bilo svejedno jer su te torbe mogle nestati dok si trepnuo. Oko nas je bilo pravo ono autohtono stanovništvo, zamotane čedne žene u svojim burkama i ljuti tamni Arapi koji su vas mogli obezglaviti ako im pogledate ženu. Još smo prije juga stali u jedno naselje u kojem su obitavali Berberi, stari tuniški plemenski narod čiji su se uvjeti za život svodili na izdubljeni zaklon u manjoj špilji bez struje, par madraca po podu što su im biće dovukli turisti, pokoji tapetić i lonac za kuhanje. Ako Karamarko ili Milanović čuju da ljudi mogu i ovako preživjeti, ne gine nam duplo oporezivanje nekretnina, a možda nam isključe struju a vodu ćemo morati skupljati od kišnice jer treba vratiti državni dug i riješiti recesiju.

Da ne ispadne kako Tunis nije imao egzotike, garantiram vam da ju je bilo na bacanje. Od trećeg najvećeg amfiteatra na svijetu u El Jem-u iz 3. stoljeća gdje su nam zaigrani Tunižani dobacili „Kolinda for president and great beer Karlovačko“(da, stvarno su to vikali) do kolosalnog svetišta u Kairouanu kojeg bi se i bazilika sv. Petra u Vatikanu posramila zbog svoje veličanstvenosti. Naravno, vidjeli smo još i filmski set za Ratove zvijezda koje su Ameri ostavili u tuniškoj pustinji još od snimanja filma krajem devedesetih godina. Da ne zaboravim i divnu Kartagu čiji ostaci ponosno prkose zubu vremena na sjeveru Tunisa. Hrana je bila malo bljutava, ali jestiva, i uočili smo opsesiju Tunižana s kuhanim jajima za doručak, ručak i večeru. Valjda su čuli onu našu „Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje“ pa su je odlučili „satrati“ do kraja gdje vam kuhana jaja izlazu i na uši, ali bar pucate od zdravlja. Sve u svemu, nakon svih tih divnih znamenitosti, povijesti, ofucanih, ali izdržljivih deva, sanjive Sahare, kuhanih jaja, žakavaca u hotelskom bazenu, trometarskih palmi, uslužnih beduina u suknjama kao i onih dragih trgovaca koji su nas opljačkali, dočekali smo zadnji dan i povratak u Zagreb u zračnu luku Pleso. I na povratku nije bilo incidenata, svi smo u jednom komadu sretno sletjeli u zračnu luku. Još smo trebali pokupiti naše putne torbe. I dok smo čekali da onaj rotor izvrti torbe, zgrabili smo naše kad su došle na red i u nevjerici osluhnuli odbrojava li što u torbi. Ništa se nije čulo, odahnuli smo i vratili se živi i zdravi prepuni lijepih dojmova i praznih džepova koje je naš Abdulaziz na tržnici temeljito i majstorski počistio.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net