Kolumbijska trka

Maja Bonačić, poznata triatlonke i aktivistica piše za Ekspediciju o utrci u Kolumbiji

 

Negdje oko Božića se pojavila prva ideja da idemo u Kolumbiju na utrku, neposredno nakon izlaska kalendara Svjetske serije u dugom triatlonu. Nešto što je u početku bila samo luda ideja, jer tko normalan ide u Kolumbiju na utrku, polako je prerasla u plan: utrka je bila dovoljno rano (početak ožujka) da zaključimo da bi mogli uzeti dosta bodova, jer duga je i hladna zima, nije lako trenirati i spremiti se za utrku polu-ironman distance. To je 1,9km plivanje, 90km bicikl te 21km trčanje.

Trening po trening, dan za danom i došlo je vrijeme polaska. Let je bio iz Venecije, gdje smo došli autom, do Madrida, iz Madrida do Bogote te iz Bogote do Santa Marte. Sam put je trajao oko 35 sati, tako da stvarno imaš osjećaj da si negdje izgubio jedan dan. Ipak, cijelo vrijeme nas je tješilo da idemo na Karibe – palme, vjetrić, hladovina, zgodni ljudi! Trebali bi svi malo manje gledati holivudskih filmova :). Tamo kad smo izašli iz aviona, dočekao nas je šok – iako je bilo 22h, temperatura zraka je bila oko 29 stupnjeva, zrak je bio jako težak i puhao je jak vjetar. U Santa Marti puše svaki dan, cijeli dan, jak vjetar (oko 40km/h), a ovo doba godine temperature se nikad ne spušta ispod 25 stupnjeva, bez obzira na doba dana. Imala sam osjećaj da ne mogu udahnuti zrak uopće i lagana mučnina me odmah uhvatila, trebalo mi je 30ak minuta da dođem k sebi. Odmah na aerodromu smo shvatili da nitko, ali baš nitko, ne govori niti riječ engleskog, tako da smo se morali isprsiti sa svojim telenovela španjolskim.

Sapunice su se pokazale iznenađujuće korisnima, jer na kraju nismo imali nikakvih problema oko sporazumijevanja s lokalcima, čak su se vodili i cijeli razgovori na španjolskom. Rezervirali smo apartman na El Rodaderu (turističko naselje 5km od centra Santa Marte), jer smo pročitali da je tamo sigurnije za turiste, a i ispostavilo se da je tamo i start utrke.

Moram odmah komentirati da se nismo niti u jednom trenutku osjetili imalo nesigurno pa čak i kad smo jednom prilikom ostali iza ponoći vani, stvarno je turistička atmosfera kao u bilo kojem gradiću na moru. Kažem gradiću, jer realno, uopće nije bilo turista tada tamo, pogotovo ne onih koji nisu sa španjolskog govornog područja. Santa Marta ima oko 200 000 stanovnika i najstariji je grad na južnoameričkom kontinentu (1527.). Bez obzira na starost, nema nikakvu staru jezgru kakvu imaju europski gradovi i čovjek zaista ne bi pomislio da je grad stariji od 50ak godina.

Za razliku od El Rodadera, u gradu nema nikakvih nebodera, dapače, gotovo sve kuće su jednokatnice, u raznim bojama. Kablovi od struje vise po svuda i općenito je dojam da svuda vlada kaos. Cijena transporta do Santa Marte je fiksna, bez obzira na točku na koju te taksi iskrca i bila je oko 28kn. Svi taksiji su izvana žuti, ali svaki je zaseban na neki način – neki imaju zavjese, drugi imaju razne lampice i felge u boji, neki se raspadaju, a većina njih su sparkovi. Taksi nije problem naći, jer u normalnoj šetnji po ulici, pitati će te par puta da te poveze negdje. U jednom trenutku smo stajali na uglu i nismo se mogli odlučiti hoćemo li uzeti taksi ili ne, za koje vrijeme su se 3 taksija parkirali jedan pored drugog, pritom izazivajući prometni kaos. Na kraju smo otrčali od tamo, prije nego dođe do incidenta. :)

S druge strane, El Rodadero je turističko naselje, ali ne onakvo kakvo bi zamišljao ili kako u Europi izgleda. To je u biti hrpa hotela-nebodera pobacano među njihove trošne jednokatnice, s očajnim cestama, more s jedne strane, a pustinja s druge strane. Uz taj vjetar valjda niti ne može biti bujnije vegetacije. Plaža ima jedan red palmi i to je to. Pijesak na plaži je sivi, nije onako bijeli kako zamišljaš, a tuširanje ne pomaže puno pri skidanju istog s tijela. Na plaži je uvijek živo, pogotovo ako ste turist, svakih 5 minuta će vam uletiti neki ulični prodavač bilo hrane ili nekih tričarija. Nema baš hlada, a indeks UV zračenja je navodno 10-11, što se pokazalo ‘zabavnim’ detaljem na utrci od 5 sati.

Na ulici se može kupiti od svakakve vrste hrane do raznih ukrasa i predmeta, a na svakom koraku vam kvazi turistički vodiči (čitaj: bilo tko tko ima svoj auto, ma u kakvom stanju auto bio) nude obilaske nacionalnog parka Tayrone, koji je na 30ak kilometara od El Rodadera. Hodanje po cesti se uglavnom svodi na ponavljanje “No, gracias”. U samoj Santa Marti je ipak malo drugačije, tamo prodavači stoje na mjestu i ne potežu vas toliko za rukav. Moram naglasiti da su svi iznimno ljubazni i gostoljubivi te su svi uvijek odličnog raspoloženja. Kada pomisliš na ljude u Kolumbiji, prvo pomisliš na Shakiru, no moram priznati da mi se čini da općenito imaju problem s pretilošću, valjda zato što im je stvarno oskudan izbor hrane u prosječnom dućanu i lako dostupno jeftini slatkiši.

Na cestama vlada naravno kaos, ali to je nekako organizirani kaos, nitko nikome ne psuje, nitko se ne živcira i svatko pazi na svakoga. Iako smo se iz prve grozili vožnje bicikla po cestama, na kraju smo baš uživali i osjećali se sigurnije nego na nekom treningu u Hrvatskoj. Dio treninga smo odrađivali na nekoj vrsti autoputa, što tamo nije bio nikakav problem, s obzirom da im zaustavna traka služi za zaustavljanje autobusa, prometovanje sporijih vozila, jahanje konja, šetnju s djecom – bilo što što ti padne na pamet. Navečer ljudi masovno trče po toj zaustavnoj traci na relaciji Santa Marta-El Rodadero, što je bilo baš lijepo za vidjeti, tim više jer ta dva naselja dijeli lijepo brdo.

Ukupno smo ostali tamo 10 dana, s tim da je utrka bila 8. dan, tako da smo se najviše koncentrirali da se ne umaramo previše van treninga i da se što bolje aklimatiziramo. Odmah smo shvatili da će utrka biti zaista pakao, jer je svaki trening bio pravo mučenje na tim temperaturama. Pokušavali smo jesti što zdravije, no izbor hrane u lokalnim dućanima je zaista očajan – 80% ponude na policama su slatkiši, a voće koje se nudilo je bilo zaista u očajnom stanju, povrća gotovo da nije ni bilo. Nakon par dana boravka smo otkrili veliki supermarket nedaleko od apartmana, koji je bio i značajno jeftiniji, tako da smo ipak ulovili koji dobar obrok. Cijene u dućanima i kafićima su podjednake kao kod nas, u restoranima u skladu s turisitičkim mjestom.

Sama utrka je generalno za sve nas bila pravo mučenje, prvenstveno zato što je to ipak jedan klimatski šok, doći iz zime u ljeto, koje je k tome gore nego naše ljeto, uz taj neizostavan vjetar i prašinu. Naše kreme za sunčanje su se pokazale kao nefunkcionalne, tako da smo svi izgorili kao nikad u životu, zadržavajući otisnute brojeve na tijelu još koji mjesec poslije utrke. Konkretno, ja sam toliko izgorila da mi se na jednom mjestu skroz potrošio melanin i sad imam bijelu fleku na leđima. Putovanje nazad je bilo sve samo ne ugodno :) Dečki su zauzeli 4. i 7. mjesto, a mi cure 5. i 6., s čime smo pokupili dosta važnih bodova važnima za konačan plasman na kraju godine u TOP 30.

Kako ipak boravak u Kolumbiji se ne bi sveo samo na utrku, sutradan smo otišli u nacionalni park Tayronu. Putem smo naučili da je u blizini lanac planina Sierra Nevada, gdje u samo razmaku od 30ak kilometara od obale nadmorska visina ide do preko 5000m. Tayrona park je smještena uz more, iako se do nje ide preko brdovitih predjela, tako da smo vidjeli dosta vegetacije putem. E, Tayrona je ona filmska Kolumbija – džungla, kamene gromade eolske tvorevine (pa su savršeno oble, kao skulpture) pobacane po prašumi, s lijanama koje vise, bijeli pjesak i palme. Kako bi došli do najljepše plaže, morali smo hodati 8 kilometara u jednom smjeru, tako da nam se recovery day sveo na treking po džungli od 16 kilometara (vrijedilo je definitivno). Uz tu predivnu plažu je smješten i kamp gdje rentaju šator za dvoje u vrijednosti otprilike 70 kuna. Za razliku od Sante Marte, ovdje je sve bilo krcato turistima, uglavnom hipsterskim Amerikancima.

Pri povratku smo imali pauzu od 6 sati u Madridu, koju smo iskoristili za brzinski obilazak znamenitosti grada. Kako je bilo sunčano i 15-ak stupnjeva, činilo nam se kao da smo došli u raj nakon onih vjetrovitih 30 stupnjeva. Zrak se konačno mogao udahnuti, kao da sam došla u planine, a ne veliki grad. Možda zbog jednostavnosti kolumbijske gradnje, Madrid mi se učinio kao najljepši grad na svijetu, s najboljom klimom (ili to samo ja volim europsku gradnju). Koliko god da je bilo lijepo posjetiti drugi kontinent, lijepo se opet vratiti na svoj :).

Iduća velika utrka je svjetsko prvenstvo u dugom triatlonu u Weihai-u u Kini, ali kako su sve te utrke isključivo o našem trošku, teško da će itko od nas uspjeti tamo otići, unatoč tome što svi imamo pravo nastupa. Bilo bi zanimljivo posjetiti drugi kraj svijeta i prisustvovati jednom takvom natjecanju. No tko zna, čuda su moguća, a idući izvještaj možda bude baš iz daleke Kine!

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net