Istina je u oku promatrača

Juriš na Zid plača kroz barikade, kontrole, detektore za metal i policiju ispao je uspješno. Zid je dio legendarnog hrama koji spaja Solomona i Heroda. Navodno ga je prvi sagradio, a drugi obnovio. Baš smo potrefili Šabat, pa je sve prepuno čudnih ljudi čudno obučenih. Da, nije nikako samo stvar u obleci kod tih ortodoksnih židova. Doista izgledaju bolesno. Izbjegavaju kontakt i bježe od objektiva kao od vraga. Zabavno se igrati s njima, ali to nema nekog smisla i samo produbljuje jad svega toga. Zid je zabranjeno fotografirati na Šabat. Valjda da se ne sruši. Treba iz poštovanja imati pokrivenu glavu. To je definitivno nešto po čemu se dijagnosticira poštovanje. Naravno, žene nisu dozvoljene na glavnom zidu. Imaju mali zidić za svoje male suze sa strane i ako mu okrenu leđa pogodi ih grom. Muškarčine imaju i natkriveni dio zida u slučaju kiše. Svaki židov bi morao posjetiti zid barem jednom. Ili barem da plati na Internetu da mu se želja i molitva ubaci u zid preko agencije. Bar nešto. Iza slavnog zida nalazi se najpoznatiji kamen na svijetu, tko više zna kako i zašto. Super je kako je sveti kamen umjesto da spašava živote vjerojatno uzrokovao pola leševa koji trunu pod Maslinskom gorom. Maslinska gora je malo dalje u istom smjeru i na njoj je navodno pokopano ne znam ni sam koliko tisuća grobova, oko 150. Plus minus jer su Arapi to pošteno preorali u nekoliko navrata. Inače Zid je dio židovskog kvarta u Jeruzalemu. Kvart je za razliku od ostalih super čist, sav u kamenu, fensi na najjače. Kao da sam upao u Alisu u zemlji čudesa sa tim svakojakim maskiranim ljudima. Jedni imaju lude čarape, jedni kovrčave bafe, jedni šešire, jedni rakune na glavi, svjetleća mafia stil odijela, mantile, plahte, svega. Ali sve jako strogo i šik. Nema greške. Dičurlije kao u priči. Jadni mali uniformirani klinci nastali iz dogovorenog braka ograničenih djedova. Ortodoksna ekipa ima jedan jedini posao – proučavanje Biblije. Ostalo je sve na ženi. Dakle nije da nema prava, ima pravo da brine o svemu, s obzirom da je sav fokus glavešine čitanje Biblije. To mu država plaća. Ali nije to neka lova, pa moraju ekstra zarađivati od hobija sa strane. Isto na državni račun, naime. Dok je njih bilo vrlo malo i bili su valjda nekako simpatični, država je poticala njihov „posao“ i razmnožavanje, pa za prvo dijete dobiju nešto u stilu 400 dolara, za drugo 400 + 800, treće 400 + 800 + 1600 i tako dalje, mjesečno. Jasno, radi se o odličnom biznisu. Ulaganje je maleno, a dobit velika. Većinu amortizacije će amortizirati ženica. Ako ne bude štimalo vjerojatno se može reklamirati i naručiti nova. Još ako je osigurana, ih. Nema rizika. Pretpostavljam da će im se morati uskoro stati na rep malo, jer su ozbiljan teret na državni budžet. A to bi moglo biti zanimljivo skroz. 

Na ulicama nikad dosadno. Kao mravinjak. Backgammon se igra svako toliko i to ne neki klinci amateri, već ozbiljni seniori i veterani. Nikako pronaći glavnu crkvu, crkvu Svetog trojstva. Na kraju nekako križnim putem nabasali na građevinu. Nije neki prizor. Očito je da je nekad to bila manja crkvica pa kako su kupovali zemlju okolo su nadograđivali novim komadima. Sad je to veliko zdanje, ali sve tako nakalemljeno jedno preko drugog. U crkvi je lokacija Isusovog groba, Golgote, ploča na koju su ga spustili, zadnje postaje križnog puta i tako to sve što treba. I svaki dio kršćanstva ima tu svoj kutak, rimokatolici, pravoslavci, protestanti i još valjda 10 ogranaka, svi imaju svoj oltar i mjesto. I sve će vam to pokazati službenici crkve jer su tako dobri i baš su se našli tu, eto, na vašu sreću. Onda, kad im kažete da nećete dati donaciju crkvi, će vas naravno gotovo ispljuvati i prokleti. Tako je to s bogom i njegovim slugama. Čas hodaš po vodi, čas te dignu na križ. 

Tijekom boravka u Jeruzalemu može se upoznati ljude od baš svugdje. Židovi imaju neki poseban program s kojim pokušavaju, i uspijevaju, obrlatiti ljude da dođu živjeti u Izrael. Upoznao sam dvoje mladih koji su s tim programom došli iz Francuske. Imali su sve tamo, rođeni su tamo, ali kao židovi imali su neku potrebu živjeti tu. Meni je to nevjerojatno skroz, što da mladi mogu biti tako zatupljeni vjerom i uzimati stvari zdravo za gotovo, što da ta vjera ima takav moćan utjecaj. Pričao sam sa divnom mladom Francuskinjom, koja se ostavila života u Francuskoj gdje je rođena i živjela do onda da bi došla u „svoju“ zemlju. Da mi je znati kako naprave tako dobar marketing. Ili drogu. Naravno nije da je tu dobila neki ludi posao snova. Prodaje u dućanu. I, naravno, sretna je. Droga čovječe. Osim židova tu su i manjine, te turisti od svuda. Najviše Ameri. Oni najbolje koriste još jednu izraelsku foru da navuku bagru u državu. Svaki židov na svijetu trebao bi posjetiti domovinu. To što nema nikakve veze s tom domovinom je sporedno, vjera ga automatski čini članom zajednice. Baš me zanima kad bi trebao politički azil i odlučio se preobratiti ako bi to glatko prošlo. Nego, da se vratim, židovi imaju potrebu i pravo posjetiti domovinu, a domovina ima fondove koji im to i omogućavaju, pa se tako može prijaviti na turističko putovanje svetom zemljom koje je besplatno. Ameri to najviše troše, nekad i više puta zaredom. Dakle tko želi putovati ovamo, ovo je najjeftiniji način. Proglasi se židovom, pusti bafe, stavi viklere i ukrcaj se na listu čekanja za džabe ljetovanje. 

Super stvar kod ovih velikih i popularnih gradova je to što na račun velikog broja nacionalnosti koje tu obitavaju imaš priliku isprobati svašta nešto od svuda s planeta bez da puno mrdneš. Tako smo jedne večeri poslušali Yonijev prijedlog i otišli u etiopski restoran. Ili eritrejski, da, zapravo, bio je taj. Soba krcata dimom, unatoč zabrani pušenja u državi. Tu se kao zakoni baš ne provode, jer su kao Afrikanci posebni. Sve crnci koji nas pogledom diskriminiraju, a onda nas i konobar šalje na kat, koji je zapravo plato podignut nad prostorijom, valjda da dim kad ide u zrak ima gdje stati. I naručili smo neko brdo mesa od kojeg smo se navodno trebali najesti i jako je ukusno i obilno i posebno. Ovo posebno drži vodu u cijeloj izjavi. Stvarno radilo se o nekom mesu neidentificiranog porijekla ili kategorije, sitno sjeckanom i iskrcanom u velike kružne rupičaste palačinke koje su zapravo kruh, tj. prilog. Meso još ajde nekako, ali taj kruh je zbog nekih posebnih sastojaka kiseo. Kao da jedemo nešto pokvareno. To je neko njihovo nacionalno jelo, specijalitet i to. Jede se rukama, što cjelokupnu situaciju čini još gorom, jer ako ću zagrabiti veći komad mesa, moram imati velik komad kruha od kojeg mi je slabo. Yoni se nauživao, mi ostali gladni. Tako mi i treba kad nisam još u Africi naučio lekciju o njihovoj kuhinji. Jednom nas je tamo negdje u Tanzaniji frajer neki lokalni odfurao u super restorančić s nacionalnom kuhinjom od koje ti pamet stane. Naručili smo najbolje i najveće, bili smo gladni. Konobari oduševljeno nose, svima ispale oči, čeka se naša potvrda i odobravanje hrane koja je došla. A došlo je – ništa. Skupina manjih kostiju sa ostatcima mesa. Uz to zagoreno. Sa strane pohane ili pržene banane ili šta ti ja znam, banana k'o banana, kao da smo sa sjevernog pola pa će nam to unijeti oduševljenje ili skrenuti pažnju s činjenice da ništa nismo dobili. Polomili smo zube na kosti i nije nam ni bilo više do tih banana. Večer je spasila šetnja elitnim kvartovima Jeruzalema i lekcija iz povijesti.

Dakle kako sve to skupa i zašto, pitanje koje me muči, pomogao mi je razjasniti Yoni, upotpunivši neke rupe u mojoj glavi. Židovi su tvrdoglav narod. Bili su nomadi i šetali okolo, naselili se gdje im je bilo najljepše i sve je to nekako funkcioniralo jer tad još nije bilo nešto gužvovito na svijetu. Onda su otišli u Egipat u potrazi za boljom zemljom, ali tamo nije bilo free parkinga, pa su ih porobili. Tvrdoglavi kakvi jesu nekako se spašavaju i vraćaju odakle su došli. Sad je tu druga situacija, ali se opet uguravaju nekako. Pa ih opet neko porobi. Pa oslobodi. Pa tako još par krugova. Onda dolaze Grci i uzimaju si vlast. Pa Rim. Židovi se tu cijelo vrijeme loptaju nekako skupa sa Palestincima koji tu žive, kojima očito židovi ne smetaju strašno. Ali Rimljanima su počeli strašno smetati sa svojom tvrdoglavošću pa su ih potjerali van. Do sada se nekako grupno tjeralo židove okolo, sad je valjda trenutak kad svako svojim putem u svijet i pretpostavljam tu se negdje raspršila ta ekipa po svijetu. Tvrdoglavi kakvi jesu, nisu se prilagodili, već ostali vjerni i zadrti. Nakon Rima u Palestinu upada Bizant. Njih razvaljuju Arapi, asimiliraju se sa Palestincima (što nije teško jer je to ista bagra) i, pazi ovo, Palestinci dozvoljavaju židovima da se vrate ako žele. E sad, Arapi su tu glavni, ali puštaju ekipu ako hoće da navali, valjda. Počinju križarski ratovi i okupacije. Križari imaju svetu zemlju. To pogoduje jačanju židova, moje mišljenje, koji se tu vjerojatno uvale onome tko je na vlasti. Križare najure Arapi, Arape Turci. E sad počinje veliki svjetski rat i Turska radi veliku grešku, staje uz centralne sile. Kako se Uvaljuju Njemačkoj, mislim da tu židovi koji su naseljeni i već se fino razvili, ali su i dalje tvrdoglavi, dolaze u priliku da pregovaraju sa Turcima oko terena koji su pod njima. Uvaljuju se i Amerima, naravno, sjede na dvije stolice. Ali učinilo mi se bitno to da su našli način da papirnato riješe pitanje vlasništva u Palestini – kupuju zemlju od Turaka koji su trenutni vlasnici. Nakon kraja rata i odlaska Turske k vragu,  ti papiri i američki lobi vjerojatno imaju težinu u tome da Englezi koji dobivaju upravu nad Palestinom, amenuju naseljavanje židova, a naravno vide i svoju korist u tome. Židovi dolaze i kupuju još zemlje od Arapa, a Arapima počinju smetati silni valovi židova i počinju problemi. Britanci su tu malo zakinuli Jordan i ostalu ekipu, Jordanu je, kako shvaćam, trebao pripasti cijeli saudijski poluotok, koji je na kraju od obitelji Saudi. Kako kreću sranja, Britanija gubi interes i daje sve u ruke UN. UN određuje granice i države Palestinu i Izrael, na području Palestine. U ovo vrijeme Arapi su daleko brojniji i meni se čini da ta odluka nema smisla. Pretpostavljam da su tu dublji interesi i židovsko podmazivanje pregovora. Židovi prihvaćaju odluku, Palestinci ne. Amerika je vjerojatno tu već debelo na strani Izraela na račun svoje moći zbog drugog svjetskog rata i broja židova u Americi. Britanci bježe, Izrael je država, Arapske zemlje okolo ga trenutno napadaju, jer su židovi započeli etničko čišćenje. Rat je na kraju dobio Izrael, osvojivši otprilike i današnji teritorij, Transjordan gubi zapadnu obalu i postaje Jordan. Hrpe izbjeglica bježe u Izrael i obrnuto – Arapa van Izraela. Klimave granice i nikakav mir uzrokuju rast napetosti u regiji. Egipat malo provocira i Izrael, koji se sad već fino naoružao ('67.), ga napada i razvaljuje, uzima si cijeli Sinaj, usput razvaljuje i Jordan i Siriju. I sve to u 6 dana. To je šestodnevni rat, ponos Izraela. Vraća se neko okupirano zemljište kao da bude mir. Evo prvi puta Izrael (naravno jer i je to u političkom interesu) poteže neki mirovan i dobar potez, vraća okupiranu zemlju. S obzirom da je Izrael sad vojno puno moćniji, zapadni svijet je ionako na njegovoj strani jer ima para, a i ne vole Arape, a i Ameri su tu, pa nema neke šanse da će ikad ga više mrdnuti i da je ipak ajde nekako pokazao volju za suradnjom vrativši teritorije, možda je trebalo tu ostati na nekom miru. Naravno i dalje su Arapi tu dosta oštećeni, ali, realno, teško da će se ikad više maknuti židove. To jasno nije bilo tako i Arapske zemlje se osvećuju u Jomkipurskom ratu. Jom Kipur je židovima jako bitan, pa se niš' ne radi, praktički ni straža se ne čuva. Pa su Arapi napali na galamu i u startu imali neke pobjede, osvojili nešto, ali samo dok se ovi nisu malo trgnuli i sve to vratili natrag. Egipat je opet uzeo Sinaj. Pa ga jednako brzo izgubio. Pa je dogovoreno da im se to vrati, ali da tu više ne smiju imati vojsku, pa Sinaj i dan danas ostaje ničiji divlji zapad. Slično i na Golanskoj visoravni, dijelu Sirije koji i nije više toliko sirijski. Libanon je isto redovito osvajan pa vraćan, to je neka njihova posebna priča, pa si je na kraju Izrael lijepo uzeo 20 km Libanona i zabranio tamo vojsku da si zaštiti granice. Izrael si gradi tampon zonu. Brdo nekih manjih sukoba. Intifade i Palestinci koji konstantno drvljem i kamenjem udaraju po Židovima. Doslovno, jer nemaju drugog. Palestina valjda prva kuži da nikad više neće imati državu u obliku od ranije, pa sada prihvaća onaj plan i podjelu od UN, s čime se Izrael navodno slaže, a Jordan im daje taj dio (jer je to zapravo dio koji je bio okupiran od njih, a Jordan ima sreće da je neki pacifist na vlasti i onda guraju nekako naprijed, za razliku od nekih drugih zemalja tamo koje mogu samo natrag). Kažem navodno, jer su stalno neki problemi oko toga, pogotovo sa židovima koji su kupili zemlju koja je sad u Palestini. Ali k vragu negdje mora i ta jadna Palestina postojati, a oni su pokupovali svuda zemlju. Potpisuje se u Oslu prvi sporazum o tome kako će Izrael povlačiti se iz Palestine. Nije bajno. Drugi puta u Oslu smislili su nešto novo, ali opet to nitko ne prihvaća. Uopće ne kužim te pregovore, nešto se kao smisli i nitko to ne prihvati. Pa tko onda to smišlja? Norvežani bacaju ideje ovi govore ne i to je pregovor valjda. Sad koliko shvaćam Rabin – frajer koji je vodio šestodnevni rat i koji je zbog toga legenda i autoritet u Izraelu odlučuje pustit sve k vragu i priznati sve Palestini. Ne znači da bi to sjelo Palestincima, koji su postali vješti teroristi, ali je konkretan potez. Potez koji je možda bio prava šansa za državu i neki mir jednom. Rabina su ubili židovski ekstremisti, ortodoksni kreteni, kojima nije u interesu gubitak zemlje. I tako sadašnje stanje Zapadne obale, koja je kao Palestina podijeljena u 3 zone, od kojih samo par gradova ima upravu (ali su opušteni oko svega i generalno se ok slažu sa stanjem) i pojas Gaze, koji je isto formalno dio te Palestine, ali ga vodi skroz druga banda, koja je malo radikalnija. Da spriječi terorizam, Izrael zazidava dijelove Palestine, a Gazu je kompletno odcijepio zidom, vodom i zračnim prostorom. Taj kavez vjerojatno samo potpiruje vatru u Gazi koja sa Sinaja (koji je divlji zapad) kroz podzemne tunele šverca naoružanje koje financiraju stari prijatelji Izraela, susjedne arapske zemlje. Tako je taj cijeli kaos sveden u malu Gazu kroz koju se isfuravaju uzaludno interesi okolnih zemalja, a najmanje Gaze. Jesam se uvalio u ovu štoriju dosta nepotpune povijesti i politike. Da sam spomenuo filateliju vjerojatno bi to bilo najdosadnije poglavlje ikad napisano. 

Izvan starih zidina Jeruzalem je grad kao i svaki drugi. Iako sam rijetko vidio toliko elitne kvartove u samom centru grada. Naravno židovski kvartovi. Ali šminka skroz. Grad je vjerojatno dosta ugodniji ljeti od ostatka pustinje, nešto je viši. Mi smo se uglavnom dobro tresli okolo pa smo zadnju večer završili kod Yonija u stanu da napokon pogledamo neki film, to planiramo već neko vrijeme da okrunimo druženje s Yonijem koji je svojevrsni filmofil. U stanu smo zatekli bivšu djevojku njegovog cimera, koja je na prvi pogled otkačena lujka. Moderni židov. Ne zamara ju to što je „bivša“, koristi stan i komp da sredi nešto za fax. Mota pljugu za pljugom, slabo mi je od mirisa, ali ako to stavim postrani ok je društvo. I dalje mislim da je otkačena lujka, jasno. Pogledali smo film „Wristcutters“, zanimljiv uradak s dobrim soundtrackom koji kombinira Tom Waitsa i Gogol Bordella. Na račun tog filma idućih tjedan dana u glavi su mi isključivo „Through the roof and underground“ stihovi. Zadnje buđenje u Jeruzalemu i pranje robe pred put. Svašta se može upoznati i pronaći po lokalnim praonicama. Osim sitnoga. Trgovina preko puta zna za taj problem i odbija čak i vratiti kusur na način da je upotrebljiv. Baš slatko od njih. Srećom je Kris tu situaciju riješila, nakon što treptanje i kibernetička kontrola uma nije urodila plodom, staro balkansko naderavanje je prošlo. Kažem srećom, jer da to nije prošlo, iritantni prodavač suočio bi se sa bijesom crnopojasnog karate majstora u PMS-u. Zadnje Jeruzalemske sate lutamo kroz trgovine prekrcane svakakvim kičem i rukotvorinama od maslina u potrazi za Knaffom, must try delicijom s ulica grada, koju trebamo probati u specifičnom restoranu na kraju starog grada. Interesantan okus ultra slatkog sira uobličenog u trokute i četverokute, zaliven nekim čudom, meni se osobno svidio. Energetska bomba nesvakidašnjeg okusa i dizajna. Od dvije bi mi pozlilo vjerojatno. 

Sljedeća destinacija nam je Eilat na jugu države. Koliko se god činilo nelogično, renta nam ispada jeftinija od busa. Rentamo auto u Izraelskoj kompaniji uz časnu pionirsku da nećemo primirisati Palestini. Ubacujemo stvari i krećemo put Palestine.  

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net