Iran - od Tabriza do Tehrana

Naša prva iskustva u Iranu, zemlji koja je od početka bila fokalna točka naše ekspedicije, već su definirana. Put nas vodi dalje na istok, u centralni dio zemlje. Različitosti, sada vec prisutne u domenama ljudi i društva jednako koliko i u okruženju i klimi, svepristune su. U ovom, drugom članku koji opisuje Iran, podijeliti ćemo neke od tih različitosti sa vama.

Prošavsi jezero Orumieh, naša sljedeća nezaobilazna destinacija bio je grad Tabriz. Prateći rutu višestoljetnih karavana koji su prepoznali stratešku važnost ovog grada na 2,000 metara nadmorske visine, ubrzo smo shvatili - ne postoji grad u Iranu koji je imao veću važnost u definiranju Puta svile. Upravo tu, u danas modernom i prenapučenom Tabrizu, dolazilo je do sudara jezika, kulture, i religija, čija su miješanja pretvorila ove prostore u „etničku kasu" vidljivu danas u arhitekturi i na ljudima. Do sudara je dolazilo i kod nečeg puno zanimljivijeg. Uz svilu, dragocjenosti poput zlata, srebra, koralja, vune, slonovače, šipka, orašastih plodova, đumbira, papra, te različitog sušenog voća, samo su neki od proizvoda koji se mogu pronaći u najspektakularnijem Bazaru u zemlji. Međutim, u ovom labirintu jedinstvene arhitekture pod zaštitom Unesca, postoji proizvod koji u vrijednosti nadvladava sve ostale - tepisi.

Još kao djeci, roditelji su nam pričali o Perzijskim tepisima (ćilimima) kao najboljima na svijetu. Što ih čini tako jedinstvenima? Evo sto smo naučili od Iranskih majstora, koji ovu tradiciju strastveno prenose kroz generacije. Počnimo od materijala - najkvalitetnije izrade u Iranu sadržavati ce oko 20% vune i 80% svile. Kao finalni proizvod, tepih ce biti izrazite tankoće, te ce se svila ponašati drugačije ovisno o količini i izvoru svjetlosti. Također, boje koje se koriste u izradi fenomenalno bogatih kolorita su i danas pretežito prirodne (primjerice, šipak za crvenu, šafran za žutu, i kesten za smeđu i crnu). Kada uz sve navedeno zaključimo da za ručnu izradu proizvoda srednje veličine treba oko deset mjeseci (sa nula tolerancije za pogrešku u geometrijskim dekoracijama), lako je shvatiti zašto su početne cijene 2,500 do 3,000 američkih dolara.

 
Tokom boravka u Tabrizu, neizostavno iskustvo bila je posjeta  izhvaljenom Kandovanu.Poznat i pod imenom Turska Kapadokia, ovaj jedinstveni pećinski grad - nedaleko od Iraka u podnožju planina Zagros - može se pohvaliti sa populacijom od svega 600 ljudi, koji unose život u ovaj čudnovati spomenik. Uz jedinstvenu rezidencijalnu arhitekturu stožastih oblika i dugih stepeništa, prodaja različitih vrsti agruma i lokalnih specijaliteta (poput domaćeg meda i lokalnih oraha) upotpunjuju iskustvo. Sigurni smo da smo neke od najboljih fotografija slikali upravo u Kandovanu, kojiu svakom slučaju treba posjetiti tokom sunčanog dana.
 
Tokom boravka u našem prvom velegradu, izuzetno gostoprimstvo ljudi bilo je još prisutnije, te smo postepeno počeli zadovoljavati nasu znatiželju za informacijama o svakodnevnom životu. Mladi će često reći, da u Iranu nema fleksibilnosti sa vizama i mogućnosti studiranja u inozemstvu. Također, ti isti mladi ce učiniti sve u svojoj mogućnosti glede dvije stvari. Prvo - nabaviti softverske filtere, kojima mogu otvoriti strane internetske sadržaje zabranjene od strane vlade, te se samostalno obrazovati. Drugo - izbjeći (i privremeno i trajno) obavezni vojni rok, koji može trajati između 18 do 24 mjeseca (slična priča kao u našoj Hrvatskoj, do donedavnog ukinuća vojnog roka). Oni više pesimistični, reći će da se situacija još vise pogoršala zadnjih godina tokom vladavine Ahmadinejada, (Iranskog predsjednika)te da listić stavljen u kutiju tokom glasanja može učiniti vrlo malo kako bi se uvele liberalnije promjene unutar Iranske teokratske političke elite. U svakom slučaju, razgovor sa mladima koji raspolažu odličnim engleskim, te čak većinski studiraju u domenama medicine i znanosti, svakom strancu je ugodan.
 
Jednako dragi i pristupačni stariji Iranci, reći će da je u većini slučajeva dobiti vizu za inozemstvo jedino moguće sa potvrdom braka (puno svetije institucije u islamu) i uz potvrdu stalnog posla. Neki će čak reći da su zadovoljni sa prosječnom profesorskom placom od 300 američkih dolara, vjerojatno zbog istovremenih ogromnih subvencija od strane vlade (također karakterističnih za muslimansko društvo). Malo je reći da su stariji hvalili sistem zdravstva - tokom naših razgovora u Iranu, upoznali smo nekolicinu ljudi iz susjednih zemalja (pogotovo iz Iraka i Sirije) koji su došli u zemlju upravo radi kompleksnijih medicinskih zahvata, ulijevajući dojmove relativno dobrih bolnica u većim gradovima.
 
Put od otprilike 600 km od Tabriza do glavnog grada Tehrana činio nam se predug za jedan dan. Stoga smo odlučili provesti noć na pola puta u gradu Zanjanu, od kuda smo taxijem posjetili Takht-e Suleiman - još jedno pod Unescom zaštićeno odredište. Radi se o kompleksu starijem vise od 1,500 godina, posvećenom štovanju četiri elementa - vatre, vode, zemlje i zraka - u nekoć nacionalnoj Zoroastrijskoj religiji antičkog  . Ova monoteistička religija, puno starija od kršćanstva i islama, danas broji jedva 150,000 štovatelja, od kojih se većina nalazi Iranu.     
 
Uspostavilo se da je vožnja na putu do kompleksa bila najveće iskustvo. Tokom vožnje od dva i pol sata u jednom smjeru, iskusili smo gotovo sve vremenske uvjete, dok nam je na povratku nazad sunce otkrilo pravu egzotiku Irana - pustinjski planinski lanci, od tamno zelene, do dominantno žarke željeznim oksidom obogaćene crvene boje, kuju pustinjski krajolik, u određenim područjima ostavljajući dojam apsolutne neprisutnosti čovjeka. No, realnost je drugačija. Svako manje naselje u ovim ekstremnim uvjetima (sagrađeno naravno oko izvora vode) sudjeluje na neki način u eksploataciji minerološkog bogatstva zemlje, čemu svjedoče desetinama kilometara duge žicare za transport različitog sastava rudače.
 
Nezaobilazno iskustvo, koje bi bilo grijeh ne podijeliti sa vama, bilo je u glavnom gradu Tehranu. Još jednom vraćamo se na prenapuhanost medija, koji ce spominjući Iran, vješto zaobići činjenicu da je infrastruktura Tehrana dobra (skoro pa i odlična u nekim dijelovima), sa održavanim fasadama, ukrašenim perivojima, te nešto sto vjerojatno niste očekivali za Iran - pitka voda u cijelome gradu (kao u većini zemlje). Uzevši u obzir da pričamo o gradu u koji stane minimalno tri i pol hrvatske, to nije mala stvar. Karakteristično za Tehran jest sto u relaciji sjever-jug razlika u nadmorskoj visini doseže 1,000 metara, čemu su dokaz i masivne planince Albroz (oko 5,000 metara) sjeverno od grada (stvarajući vjetrovitu, i u odnosu na okolicu, ugodniju mikroklimu). Razlika se posebno osjeti ako na sjevernom djelu grada koristite sofisticirani gradski metro - morali smo se spuštati svega šest nivoa, kako bismo u ušli u vlak koji nas je koštao svega 4,500 RII (svega oko 0.10 EUR) do kompletno drugog djela grada. Navedeni metro u vodičima se ponekada spominje kao jedino spasenje grada iz jednostavnog razloga... Promet je apsolutna katastrofa.
 
Ne samo ovdje, već u svim većim gradovima! Ali glavni grad drži prvo mjesto. Navesti ću primjer: Avenija Ferdossi, jedna od najprometnjih u gradu, cesto ce imati po zguranih pet automobila unutar tri trake, dok ce policajac tokom rush houra (ako taj pojam ovdje uopće postoji), preusmjeravati vozila u suprotan smjer kako bi uzaludno ubrzao situaciju. Ako mislite da u Rimu motociklisti kompenziraju sa prometom, razmislite ponovo - broj motora u Tehranu (prosječne starosti od 10 do 40 godina) je nebrojiv. Kada se upali zeleno svijetlo (u prostorima gdje to nešto i znaci), buka vam ne dopusta da čujete osobu do sebe, a smog vam ugodno ispunjuje pluća kao nikada prije. Često smo svjedočili kako cijele obitelji na jednom motoru (po 4 pojedinca) pronalaze put medu pješacima, dok smo se najviše nasmijali kada smo jednom prilikom vidjeli pauka na cesti. Da zaključim - u tim trenucima, bili smo izuzetno sretni sto više nemamo naš auto.
 
Prije nastavka na jug zemlje, nikako nismo htjeli propustiti Nacionalni muzej dragulja, koji se nalazi, ni manje ni vise nego u kompleksu nacionalne banke Irana. Nakon prolaza kroz gusto osiguranje i zabrane bilo kakvih fotoaparata, jedna od najvrjednijih kolekcija dragog kamenja na svijetu usko vezana uz povijest Perzijskog carstva čuva se u polumračnom podzemnom prostoru. Uz Darya-i-Nur (najveći ružičasti dijamant na svijetu od 242 karata) te jedinstveni Globus Dijamanta (globus sastavljen od svega 51,336 komada dragog kamenja) kolekcija sadrži nizove dijadema, oružja, kruni, pojaseva i ostalih dekoracija, koje su nekada ukrašavale Perzijske Shahove (kraljeve). Svakako treba spomenuti i posjetu lokalitetu bivše Američke ambasade, gdje izuzetno simbolični i provokativni grafiti (poput Kipa slobode sa kosturskom glavom, ili satelitskog tanjura iz kojega izvire teror) simboliziraju anti-zapadnjačke nastroje za vrijeme velike Iranske revolucije iz 1979. Dopustiti ću si slobode da nešto dodam - antizapadnjački nastroj medu mladima danas nije niti približno toliko radikalan, već bi se moglo reći suprotno.
 
Naša iskustva u najegzotičnijem djelu zemlje, uključujući jedinstvene Iranske simbole poput Esfahana, Yazda i naravno, Persepolisa, biticeu trećem (i posljednjem) članku posvećenom Iranu. Također, kako bi odgovorio na upite pojedinih čitatelja, podijeliti ću sa zadovoljstvom i neke detalje o Iranskoj kuhinji. Nadamo se da ćete nas pratiti dalje.
 
Za dodatne informacije i fotografije posjetite facebook stranicu suputnice Dvine Meler
 

Matija Radić

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net