Iran - od Esfahana do Mashada

Nakon kaotičnog Tehrana, počeli smo ponovo disati izlaskom iz grada. Put nas sada vodi na jug, u srce Iranske pustinje i u uvjerljivo najbogatiji dio zemlje. Nakon uspješno izvađene Uzbekistanske vize, predali smo sve dokumente za tranzitnu petodnevnu Turkmenistansku vizu, koju smo iz praktičnih razloga odlučili podići u Mashadu (drugom najvećem gradu u Iranu, 300 kilometara od Turkmenistanske granice). Međutim, ubrzo ćete pročitati da se realnost  uspostavila potpuno drugačijom.

 
Nastavili smo trendom - međugradski taksi (Savari) platili smo 1,200,000 RII (oko 27 EUR) za put od gotovo 300 kilometara. Na izlasku iz grada, bili bismo pravi neiranoljupci da nismo nadoplatili dodatnih 50 EUR centi našem vozaču, za obilazak monumentalnog groba Imama Khomeinija. Osim sto slavi kao  najpoznatiji Iranac i spiritualni voda velike Iranske revolucije iz 1979. godine, Khomeini je vidljiv na zidovima iranskih kuca i na nacionalnoj valuti, te ubrzo svakom strancu postaje najbolji prijatelj (htjeli vi to ili ne).
 
I napokon, pred nama se pojavio dragulj Irana - Esfahan. Kao bivše prijestolje Perzijskog kraljevstva, grad slavi kao povijesno križište intelekta i arhitekture. Masjed-e Jameh, najveći religijski kompleks u gradu ubrzo otkriva zašto - velebna i bazenima ukrašena dvorišta, koja leže usmjerena na vrhunski stilizirani dekor pločica na svodovima džamija. Ulaskom unutra, ambijent drvenih reljefa, u skladu sa igrom svijetla i sjene medu nosivim stupovima medressa (muslimanskih učilišta), ubrzo nas je podsjetio na barem desetak  filmova i knjiga inspiriranih ovim svijetom.
 
Krećući se Naqsh-e Jahanom - kažu knjige, drugim najvećim trgom na svijetu - teško je bilo odoljeti aromatiziranim mirisima duhana, bogatstvima čaja, prodavaonicama slatkiša, ili jednostavno pitanjima studenata koji prikupljaju informacije od stranaca za svoje ankete. Od svih izazova, gotovo bez otpora prepustili smo se sveprisutnosti tirkizne boje. Možda zbog majstorstva ukrašavanja bakrenog posuda sa smjesama obogaćenim ovim dragim kamenom... Ili zbog estetike tirkiznih pločica Masjed-e Shah svetišta tokom zalazećeg sunca. U svakom slučaju, kada bismo opisali naše dojmove  u jednoj rijeci napuštajući Esfahan, zvala bi se „tirkiz".
 
Najveća suprotnost od naše svakodnevnice u Hrvatskoj, definitivno nas je dočekala u gradu Yazdu. Ovaj grad, u srcu beskompromisne Dasht-e Kavir pustinje, uistinu je u epicentru vrućine. Koji bolji primjer navesti od zanimljive činjenice da ljudi ovdje plaćaju dramatično vise cijene za kupnju komada zemlje sa imalo vegetacije. Međutim, Darko, Dvina i ja smo sa zadovoljstvom prigrlili kratke rukave, istovremeno sa minimalnim osjećajem nostalgije prema domu, sjetivši se temperaturi tokom ožujka.
 
U Yazdu, svatko će skinuti kapu lokalnom stanovništvu. Zašto? Zbog fenomenalno inteligentnih metoda preživljavanja u ovom nezahvalnom okolišu. Započnimo sa Kah-Gelom, materijalom od pečene zemlje, slame, i životinjskog izmeta, koji sluzi kao odličan izolator protiv zimskih noćnih i ljetnih dnevnih pustinjskih ekstremiteta. Stare inovacije Zoroastrijskih graditelja Abanbara (bunara), vidljive su u jednostavnosti kupole - koliko god da je sunce jako, druga polovica kupole uvijek će biti u sjeni, održavajući vodu hladnijom i pitkom. Međutim, kako biste uočili arhitektonski simbol ovog grada, morate pogledati gore... Badgiri, višekutni tornjevi razbacani po cijelome  gradu, prikupiti će i najmanji dašak vjetra, kreirajući prirodan protok zraka ne samo u prostoru za život, već i u podzemnim akviferima gdje se čuva voda.
 
Kao naručeno, sunce nas je nastavilo pratiti i u Persepolis. Ovoime ugravirano u identitet svakog Iranca koje odjekuje tisućljećima, nalazi se još južnije. Konkretnije, trebalo nam je dodatnih gotovo cetiri sata voznje od Yazda, put koji smo prešli kroz dodatne vrućine sa osobnim vodičem. Na putu prema arheološkom nalazištu, Naghshe Rostam, kompleks monumentalnih grobnica uklesanih u klisuru, čini vladare Kserksa, Darija (i Cyrusa u obližnjem Pasargadu) besmrtnima. Prvi zakonik o ljudskim pravima (prikazan i u zgradi Ujedinjenih Naroda), najsofisticiranija posta u tadašnjem svijetu, te suživot vise desetina nacija, samo su neke od doprinosa ovih vladara u nekoć najvećem carstvu u antici (do uzdizanja Rima).
 
Iako uništen od strane Aleksandra Makedonskog, Persepolis nas nikako nije ostavio ravnodušnima. Uz dekorirane stupove (koji i danas nakon dva tisućljeća potresa i invazija pokazuju moć) detalji koji su nas najviše impresionirali bili su reljefi. Šećući se uz terase grada, ovi uklesani detalji pokazuju internacionalno slavljenje Nowruza - Perzijske nove godina, koja je i danas medu Irancima najomiljeniji blagdan. Sta zaključiti? I sami Iranci (koji će se često nazvati Perzijancima, ponosno koristeći antički i nacionalni farsi jezik) često će reci: „Ako niste posjetili Persepolis, niste posjetili Iran"
 
Naš let za Mashad - našu posljednju destinaciju u ovoj bogatoj zemlji - dogovorili smo iz Shiraza (Iranskog simbola za uzgoj danas zabranjenog vina diljem cijele zemlje). Zanima vas koliko košta karta u jednome smjeru sa Iran Airom za put od 1,000 kilometara? 1,260,000 RII (oko 28 EUR). I da, ne morate bukirati tjednima unaprijed za ovu cijenu. Koliko god da nam je odgovarala blaža klima sa obližnjeg Perzijskog zaljeva u prelijepom Shirazu, morali smo odletiti natrag na sjever.
 
U Mashadu, odlučili smo provesti naše posljednje dvije noći u domaćinstvu. Gospodin Vali, majstor domaćin, ponudio se da nas osobno povede do Turkmenistanske ambasade po već, kako nam je rečeno, riješene vize.  Sa osmijehom, došli smo pred ambasadu, i dobili nas odgovor: "Vaše vize nisu gotove. Imali smo problema sa dokumentima i biti će finalizirane možda za tjedan dana".
 
Nakon inicijalnog šoka, shvatili smo da nema svrhe raspravljati i da nam je to vrijeme preveliki luksuz. Dosadašnji duh optimizma je ubrzo preuzeo inicijativu, te smo isto jutro bukirali let za Tashkent u Uzbekistanu preko Tehrana za opet jeftinih 7,000,000 RII (oko 155 EUR). Nešto smo i naučili u Persepolisu - vrhunac blagdana Nowruz upravo je bio u tijeku! I u kojem gradu bolje slaviti dolazak proljeća sa lokalnima nego u Mashadu, gdjena stotine tisuća vjernika u ovo doba godine dolaze odati počast Imamu Rezi (jednom od najvećih pojedinaca u povijesti islama, u ujedno najvećem svetištu u cijeloj zemlji). Ako uz to dodamo podatak da smo se nalazili u centru svijeta za safran (poznat i kao „crveno zlato" u centralnoj Aziji), opet smo bili uključeni na nas Put svile, te uz društvo našeg domaćina nismo mogli zamisliti bolje završno iskustvo u Iranu.
 
Posljednji odlomak vezan za ovu zemlju posvećujem hrani koju smo imali priliku probati. Za razliku od kruha na koji smo navikli kuci, Iranci će gotovo uvijek servirati naan (najsličnije oblikom našoj lepinji), često pripremljen sa lukom. Za doručak, najčešći namaz (u hotelima i domaćinstvima) je pekmez od mrkve. Ghormeh Sabzi, nacionalni paprikaš od sotiranog povrća (prvenstveno peršina, lece, luka i špinata) serviran je diljem zemlje. Kookoo Sibzamini, Perzijska "frittata", varira u receptima, dok su glavni sastojci pečeni krumpir pripremljen sa jajima, lukom, i kurkumom. Ako želite probati nešto kompletno drugačije, devino meso u obliku gulaša može se naći u malo boljim restoranima. Riža, kao glavni prilog, vrlo će često biti servirana sa safranom i maslacem. I naravno, sto se pije u Iranu? Čaj, čaj, i opet čaj. Zeleni i crni, koji se najčešće konzumiraju, serviraju se sa nabatom (šećerom u kristalu). Za kraj, šećući se gradovima, na svakom koraku nalaze se sokovnice, u kojima je grijeh ne probati u potpunosti drugačiji seik od datulja ili od dinje.
 
Nadamo se da će vas ova tri članka ohrabriti da posjetite ovu egzotičnu, bogatu, i nadasve sigurnu zemlju. Slijede naša iskustva iz Uzbekistana.
 
Pratite nas i na facebook stranici suputnice Dvine Meler na
 
Matija Radić

 

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net