Iran - Naša prva iskustva

14.03.2013

                Iran. Čim se ime ove zemlje pojavi za vrijeme jutarnje kave na naslovnici naših novina, reakcije većine ljudi su donekle predvidive – zbunjenost, strah, i kimanje glavom,  možda uz malu dozu defenzivnog stava.  Koliko je od toga istina? Odnosno, jesu li istina informacije iz etera, ili vlastita percepcija naroda? Zbog izrazitih dojmova u ovoj zemlji, dijeliti ćemo naša nadziđena očekivanja sa vama u tri članka (sa fokusom u prvome članku na naše prilagodbe i praktična iskustva). No prvo, moramo do Irana doći.
 
                Izlazak iz Turske pretvorio se u pravu avanturu. Otprilike 1,200 km od sjeverne Turske (gdje smo ostavili naš auto) do granice Irana, činilo se malo za naše putovanje ovim ogromnim prostorima. Međutim, čekao nas je pravi planinski uspon, koji nas je postavio na visine iznad 1,500 metara nadmorske visine do daljnjega, te medu vrhove pod bijelim pokrovima u podnožju masivnog Ararata.  Tokom ove avanture, dominirala je posjeta samostanu Sumela. Između planina sjeveroistočne Turske, 500 metara dodatnog uspona od parkirališta korak po korak (koji smo morali prelaziti preko snijega) dijelilo nas je od ovog jedinstvenog kompleksa doslovno urezanog u klisuru. Od mnogih razloga zbog čaga UNESCO štiti ovo monumentalno arhitektonsko čudo, možda je najvažniji činjenica da je u ovom zabačenom prostoru, život monasa bio (i još uvijek jest) u potpunosti samoodrživa zajednica, unutar same planine.
 
Ako se pitate čime smo nadvladali  cestovne izazove do Irana, odgovor je autobusom – Turskim linijama čiji će se predstavnici potući na kolodvoru da vas ubace u svoju agenciju. Istovremeno,  gotovo sve agencije ugostiti će vas u autobusima sa wifi-em, televizorom (naravno, sa apsolutno sinkroniziranim programima), avionskom poslugom, i najbolje od svega – dovoljno mjesta za noge. Naša putovanja relacijama TrabzonErzurumVan  koštala su nas oko 30 TL (Turskih Lira, oko 13 EUR) za 500 km, sto uzdiže Turske povezanosti javnim autobusima medu vrlo vrijedna iskustva.
 
U gradu Vanu, bili smo vrlo jasni: „Trebamo prijevoz do grada Orumieh u Iranu“, na sta smo dobili odgovor afirmativnim kimanjem glave. U minibusu, koji se na visinama od 2,500 metara nerijetko tukao sa rupama na cesti, prebacili su nas u pokrajini Kurda – većinskog naroda na samom istoku Turske – u stisnuti kombi. I tako, sa vozilom razbijene šajbe godišta definitivno starijeg od 21. stoljeća, dogurali smo do jedne od najšokantnijih granica koju smo ikada iskusili. Počnimo od činjenice da je afirmativno kimanje glavom zapravo značilo da nas se ostavlja na granici. Izbačeni i prevareni, bili smo prisiljeni pješke preći granicu preko blatnjave ceste i apsolutnog kaosa kamiona i automobila, dok nas je na drugoj strani čekalo nabrojanih 12 Iranaca agresivno inzistirajući da promijenimonovac. Uspjeli smo se sjesti u taksi, i dok smo udisali prvi zrak u Iranu, riječ koja je odzvanjala svo troje u glavi vjerojatno je bila: „Napokon.“
 
Dolaskom u grad Orumieh, na samom sjeverozapadu zemlje, jedva smo čekali odmoriti se. Međutim, dobro smo se nasmijali kada su nas podsjetili da muškarci i žene (u određenim hotelima i hostelima, uključujući naše prvo noćenje) ne smiju boraviti zajedno u sobi osim ako nisu par. Naša dosadašnja praksa trokrevetne sobe morala je pričekati, te bi u takvoj situaciji čovjek rekao da će nas Iran skupo koštati. Međutim, ako vam kažem da je za obje sobe u solidnom hotelu cijena došla oko 850,000 RII (oko 19 EUR) – razmislite ponovo. Ali čekajte... Nasa aklimatizacija je tu tek započela! U večernjim satima, u nadi da kontaktiramo naše voljene, suočili smo se sa virtualnim zidom. Neovisno o našoj informiranosti o Iranu, nemogućnost korištenja stranica poput Twittera, Facebooka, ili Youtuba teško je prihvatiti. U Iranu je to u trenutnoj situaciji realnost, te su sve stranice koje sadrže antireligijski i seksualni sadržaj zabranjene. Također, internet općenito je usporen, zbog nacionalnog filtera koji utječe na protok sadržaja. Drugo jutro, dok je Dvina vježbala vezanje marame, Darko i ja smo se uputili na misiju „Promijeniti novac“ (za detalje, pročitajte praktičnosti na kraju članka). I tako, krećući se kroz gomilu ljudi u ovom čak neturističkom gradu, prva pozitivna iskustva su započela...
 
Priča se, u već sada dalekoj Hrvatskoj, o zemlji prljavštine i smeća na ulicama, dok su naše oči uočavale pretežitu čistoću i organiziranost, sa neočekivano malo uništenih i unakaženih fasada grafitima. Također, priča se o diskriminaciji žena zatvorenih u kućama, dok su u spektru naših pogleda šetale djevojke ukrašene sa svim mogućim obojenim modnim dodacima – od dugih chadora i burqi do tankih svilenih detalja – vješto ih koristeći da pokriju svoje iskrene osmijehe (bilo da smo se nalazili pred recepcijom hotela, u poduzeću, ili u banci). Najvažnije od svega, priča se o ksenofobičnom narodu, koji ne tolerira zapadnjačko i nemuslimanski. Ne postoji veća suprotnost. Već na samome izlasku iz hotela, lokalni su nam ljudi (i muškarci i žene) prilazili sa toplim i znatiželjnim pristupom, željni da saznaju sto li ovi blijedi i u njihovim očima egzotični  Hrvati misle o Iranu. Najveće iznenađenje bili su mladi, koji su čak i nakon što bi ih odbili, inzistirali da nas odvedu do po pola kilometra udaljenih trgovina, džamija ili mjenjačnica, sa ciljem da nam se pohvale sa svojim znanjem engleskog. I vjerujte – u najmanju ruku rečeno, imaju se čime pohvaliti. Ukratko, mišljenje koje dijelimo i sada u centralnom Iranu (gdje završavam ovaj članak) jest da su upravo ljudi, nakon samo par dana, izbrisali gotovo svaki oblik nesigurnosti u našoj svakodnevnici – do te mjere da smo osjećali dozu ljutnje znajući sto se prikazuje van granica ove zemlje.
 
Ugodno iznenadni i gladni novih iskustava, vrijeme je došlo da nastavimo prema istoku u veličanstveni Tabriz. Došavši na kolodvor, ideja nam je bila putovati autobusom udaljenost od 120 km za manje od 100,000 RII (Iranski Rijal; oko 2 EUR po osobI).     Uvjereni da nema jeftinije alternative, u zadnji trenutak smo pronašli jedan od savarija (međugradskih taksista), željnih da nas odvedu istu udaljenost za 250,000 RII (oko 7 EUR). Šokirani, ubrzo smo shvatili da smo u zemlji sa drugom najjeftinijom cijenom goriva na svijetu (poslije Venecuele), gdje cijene benzina variraju oko 0.02 USD centa po litri, i gdje država subvencionira oko 80 milijardi USD za plin, naftu, i električnu energiju svome stanovništvu. Dobrodošli u Iran.
 
Vozeći prema Tabrizu – simbolu puta svile u Iranu - čekao nas je prijelaz preko zaštićenog jezera istog imena, poznatog po velikoj koncentraciji soli i migraciji pelikana. Na središtu mosta, otvorila nam se panorama na gorostasne planine Zagros, koje će nas pratiti prema središtu Irana. Napuštajući jezero, nas vozač uveo nas je napokon u glavni i reprezentativni krajolik ove zemlje – pustinju. Tokom vožnje, uz dozu poštovanja prema ovim antičkim visoravnima gdje su se kovale civilizacije, nicala su nam pitanja.
 
Zbog čaga su Iranci i Irankinje toliko dragi ljudi? Jesu li zadovoljni sistemom i politikom? Što se promijenilo od velike revolucije 1979. godine? Kakvo je zdravstvo i pristup islamu, te kolika je prosječna plaća? Također, jesu li mladi fleksibilni i mogu li se jednostavno kretati van zemlje? Nasa strast za putovanjem ubrzo se pretvorila u neutaživu žeđ, i znajući da ćemo duže boraviti u ovoj prekrasnoj zemlji, odlučili smo saznati što više - te podijeliti sa vama što više u nadolazeća dva članka.
 
Što znati glede praktičnih stvari na ulazu u Iran? Prvo i osnovno - novac. 22% inflacije samo je indikator (zbog nedavnih višestrukih embarga od strane zapadnih tržišta), dok je u realnosti postotak puno viši. Mijenjati novac u Iranskim bankama zadnja je opcija. Dok se u banci nudilo za 1 USD oko 12,000 RII ili za 1 EUR dobiti oko 15,000 RII, u dućanu, internet caffeu ili na cesti nudilo se za 1 USD oko 36,000 RII, ili za 1 EUR oko 45,000 RII (promjene tečaja su izuzetno česte). Naše iskustvo sa dva mlada dečka na ulici bilo je da smo u banci čekali da podignu novac, kako bismo za 3 puta bolji tečaj razmijenili valute u čekaonici iste banke. Za 150 EUR, osobno sam dobio 6,600,000 Rijala. Bitan detalj je da uz Rijal Iranci radi lakšeg korištenja novcem koriste i Tomam (100,000 Rijala = 10,000 Tomama). Ukratko, prilagodite pretince za gomilu novčanica sa puno nula, te vrlo rijetko korištenih kovanica.
 
Bitan detalj je da u Iranu niste u 2013. godini, već u 1391. (2013 minus 622 – početna godina u muslimanskom kalendaru). Konkretnije, nova godina u Iranu slavi se ubrzo – 20.03.2013. Također, u bankama, trgovinama, dućanima te na novinama, naviknite se na arapski, te na brojke na farsiju (savjetujem da naučite brojke radi lakšeg cjenkanja - ne treba puno vremena. Za arapski treba puno vremena). I naravno – počnite citati od desna na lijevo. Tokom fotografiranja nije uljudno slikati žene, te ako slikate izloge bolje je prvo pitati. Također, ako ste ljubitelj kofeina,  relativno rijetko  ćete naići na kavu  (još rjeđe na dobru). Iran je zemlja čaja (što ste bliže Indiji, takav je zakon), te savjetujemo da kavu kuhate na kuhalima u sobi vašeg smještaja. Također, glede alkohola, morati ćete se strpiti dok ne izađete iz Irana – alkohol u Iranu ne postoji osim na crnom tržištu. Savjetujemo da svoj alkohol, ako ga unesete u zemlju, konzumirate u zatvorenom prostoru, nikako u javnosti.
 
Gotovo je nemoguće sažeti prve dojmove i impresije koji vas obuzmu pri ulasku u ovu zemlju. Kada bi se moglo opisati jednom rijeci, glasilo bi ovako: „Iran je originalan“, i ta originalnost promatrana ocima osobe iz Europe je vidljiva u većini detalja – pogotovo u ljudima.
 
Slijede dojmovi iz Tabriza i Tehrana.
 
                Matija Radić
 
 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net