Hrvoje Jurić Putopis

Hrvoje Jurić, biciklist, putnik, putopisac, prijatelj i velika osoba u svemu što radi kreće na svoju novu avanturu - suludo biciklističko putovanje preko više od 20 alpskih prijevoja! Ovo je njegova priča:

Prije četiri godine uputio sam se na prvo putovanje biciklom, od Vrbice (Đakovo) do Pule i nazad. U nekih 20-ak dana prešao sam 1200 kilometara, potrošio jedva 600 kuna, kisnuo, pržio se na suncu, zaljubio, odljubio i opet zaljubio, upoznao velik broj ljudi, neke i izgubio, ali najbitnije što sam tada mogao pronaći jest – moje pravo ja.

Na ovo putovanju postavio sam temelje za dalje, iduće putovanje biciklom oko Europe, na koje sam krenuo 2012. godine. Nakon mnogo neispunjenih obećanja, prvenstveno raznih firmi i sponzorstva bicikla, prijatelj mi je dva tjedna pred put donio bicikl s kojim sam u stotinjak dana prešao gotovo 6000 kilometara. Sa samo 7000 kuna. Više sam bio gladan nego sit i to se uvelike odrazilo na mene. Do povratka doma izgubio sam 9 kilograma. Ipak, sav taj entuzijazam i želja da završim nešto što sam započeo, čak i nakon prometne nezgode koja mi se dogodila u Monacu, zaslužni su što sam doma stigao u jednom komadu. Na temelju tog putovanja nastala je knjiga „Marijanov put“, putopisni roman u kojem sam opisao različite ljudske sudbine koje sam susreo uz cestu. Nakon svega toga, knjige i velikog puta oko Europe, sve se počelo kristalizirati. Shvatio sam što želim i put me okrenuo prema istraživanju vlastitih granica i kako balansirati psihičku i fizičku spremnost. Odlučio sam se na putovanje biciklom do Nordkappa.

Na putovanju oko Europe prešao sam preko prijevoja Tende (Col de Tende, 1871 mnv), koji je ujedno granice između Italije i Francuske i tu sam po prvi puta iskusio kako je to penjati se na alpski prijevoj. No, kao što sam već gore i spomenuo, zbog ljestvice koju sam poprilično visoko podigao, odlučio sam na putovanju do Nordkappa prijeći i preko Stelvia, najvišeg prijevoja u talijanskim Alpama (2758 mnv). Prijatelj Krunoslav Marijanović, geograf, rekao mi je kako to i nije najpametnija odluka, prvenstveno što me u Norveškoj očekuje zaista teška cesta i promjenjivo vrijeme. Sugerirao mi je da Alpe ostavim kao zaseban projekt. Kad se otisnete na cestu i prikupite određenog iskustva, mijenja vam se i sam pogled na život. Tako sam i ja postao poprilično tvrdoglav i nisam htio promijeniti svoju odluku što se tiče Alpa. Pročitao sam gotovo sve što sam mogao pronaći, istraživao, gledao video uratke drugih momaka koji su već prelazili Stelvio i shvatio kako će mi za ovakvo putovanje trebati kvalitetan bicikl. Poslao sam projekt na nekoliko adresa i nitko mi se nije javio, osim Giant Hrvatska. I to u roku od pola sata.

Kroz par dana posjetio sam ih u njihovom dućanu u Zagrebu, popričao s momcima i pogledao nekoliko bicikala. Pričali su mi o opremi, bisagama, bidonima, suspenziji i koristili su mnogo, možda i previše, stručnih riječi za koje sam po prvi puta čuo. Po mom, vozio bih na bilo kojem biciklu koji bi mi poklonili. Po njihovom, najbolji bicikl bio bi Expedition AT1. I onda su mi ga i pokazali.
Prva osocijacija kad sam ga ugledao bila je „Mrc'na od bicikla!“, ali odmah sam pomislio „zar ovaj bicikl nije pretežak?“, na što se Davor samo nasmijao. Otišao sam doma, otvorio Google i pokušao pronaći što više informacija o ovom medelu. Veliki nosači bisaga, Rohloff mjenjač, u potpunosti pripremljen za duga putovanja, pa čak i ono oko svijeta. Došao je dan odluke i Davor mi je rekao kako su se složili da sponzoriraju moje putovanje s Expeditionom. „Može Mrc'na?“, upitah ga, na što je kroz smijeh rekao „Ma stari moj, može kako god ti kažeš, tvoj je“.

Jedna od rijetkih mana ovog bicikla bila je što može podnijeti puno tereta. Ali zaista! Tako sam prema Nordkappu krenuo s nekih 50-ak kilograma opreme, smještene u bisage koje mi je posudio moj dragi prijatelj i voditelj „Putopije“, Marin Leko. Kad sam prvi puta sjeo na njega mislio sam kako se neću moći pokrenuti, a kamoli prijeći Stelvio s njim. To je ujedno bila i jedna od težih dionica cijelog putovanja. Kako bih prešao preko Stelvia morao sam voziti preko 12 sati, krenuvši s 800 metara nadmorske visine i, nakon samo 24 kilometra, popeti se na 2758 metara. Cijela cesta sastoji se od 48 sempertina, što je bio pravi fizički, ali i psihički test za mene. Pred kraj više nisam niti osjetio da vozim, samo sam spustio glavu i gazio i gazio.
Na svu sreću, Mrc'na je sve to podnio bez ikakvog kvara. Na cijelom putovanju probio sam tek jednu gumu (Schwalbe Marathon Extreme), i to jer sam, kako bih izbjegao frontalni sudar u Livignu, svom snagom udario stražnjim kotačem u ivičnjak (rizol).

Kroz par dana, točnije u utorak, trebao bih krenuti na, do sada, najteže putovanje na koje sam ikada krenuo – prijeći kroz cijele Alpe. U tek 1800 kilometara smjetilo se preko 20 prijevoja, većinom iznad 2000 metara. Opet sam „na“ Stelviu, prolazim kroz Austriju i dolinu rijeke Inn, vozim i do naselja Juf, koje sa svojih 2166 mnv. slovi kao najviše naselje u Europi...U Francuskoj me, u samo 500 kilometara, očekuje pet prijevoja iznad 2400 metara, kao i najviši asfaltirani prijevoj u Europi – Cime de la Bonette (2860 mnv). Svjestan sam da neće biti lako, ali nikamo ne žurim. Tri mjeseca radio sam na cijeloj ruti, istraživao i sve sam postavio. Imam svo vrijeme svijeta, radim posao u kojem zaista uživam i mislim da je to jedna od prednosti kad se dogodi kakva nevolja na putu. Cijelo putovanje odvozit ću opet s Mrc'nom, a krećem iz Zagreba, točnije Giantovog dućana (ulica grada Mainza 21).

Nadam se da će kroz iduća dva mjeseca i vama biti zanimljivo pratiti ovo putovanje, a sve fotografije i tekstovi biti će objavljivani na mojoj FB stranici „Hrvoje Jurić putopis“ i portalu „24 sata“, koji je glavni medijski pokrovitelj putovanja.


Hrvoje Jurić, lipanj 2014.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net