Hladne noći i vrući kroasani

Kao i obično, uz Mrtvo more piči sunce i toplo je. Jurimo zanimljivom cestom prema EinGedi oazi i nacionalnom parku. U EinGediju je i valjda najstarija sinagoga na svijetu. Mislim da sam vidio bar 3 najstarije sinagoge na svijetu u Izraelu. Taman preko puta EinGedija je i istoimena plaža, pa odlučili iskoristiti prženje sunca za super ljekovito kupanje u Mrtvom. Kupanje u tom moru dosta je drugačije nego u našem. Za početak, mora biti u pitanju uređena plaža sa spasilačkom službom. Ovo je jedna od besplatnih. Bilo bi dobro da je dno donekle čisto i ne oštro, ako nemamo čeških sandala sa sobom. Ima tu još niz preporuka i zabrana tipa ne-dao-bog udahnuti, progutati, smočiti oči, sluznicu, otvorene rane i tako dalje… zeznuto more nema što. I upozorenja su kreativna, najbolje je da treba paziti ako čitate velike novine u moru koje mogu služiti kao jedro pa vjetar odnese vaše super plovno tijelo negdje u Jordan i eto problema, ako ne i rata! Nije baš tako strašno kako se priča po informativnim panoima, ali definitivno se osjeti ogromna slanoća te vodene mase. Kris je iskusila neka manja peckanja, ja nisam imao tih problema. Ja sam morao probati gutljaj, kad je već toliko tih upozorenja bilo protiv, znatiželja mi je izgorila želudac koji sam morao ugasiti morem. I odvratno je. Baš odvratno. Od čaše bi povratio samo tako. Gnjusno nešto. Note to self – više vjeruj panoima. Inače iskustvo je fora, plovnost je baš velika, kao u ronilačkom odijelu bez utega. Ne može se baš pretjerano igrati u moru jer je toliko slano da iscrpljuje i dehidrira organizam. Preporuča se piti brdo vode na kupanju. Moramo se sjetiti toga drugi put. Možda otuda glavobolja drugi dan.

Preko puta upad u EinGedi. Zanimljivi oblici, životinje, slapovi i potoci. Nije oaza iz crtića, već dva kanjona dosta pošumljena i pitoma. Obilazak svih staza bi mogao potrajati i dva dana. Nama je bilo dosta par sati dobrog tempa da vidimo što želimo. Ugodno mjesto. Dobro uređeno i organizirano kao i većina parkova u Izraelu. Cesta prema sjeveru je prepuna zanimljivih vidika na more. Svako toliko je i ugibalište gdje se može na miru upiti malo pustinjskog sunca bez štetnih zraka i zraka obogaćenog kisikom (zbog nadmorske visine). Tu je i granica s Palestinom pa je i kontrolna točka na kojoj treba stati, nasmijati se i mahnuti vojnicima koji jednako srdačno mašu natrag. Kad smo već kod srdačnosti, ljudi u Izraelu su stvarno generalno bili super susretljivi i uglavnom su pomogli oko uputa, savjeta i slično. Čak i ugostitelji i taksisti su često pokazali ljudsko lice oko nekih usluga.

Prva stvar kod ulaza u Jeruzalem bila je vratiti auto u firmu. Nekako mi je instinkt govorio da odemo ranije, što inače rijetko radim jer uvijek mislim da ću sve stići, makar zadnji čas. Još se činilo zgodnim što je firma blizu starog grada, za koji pretpostavljamo da je glavni miting point. Danas smo naučili da je promet u Jeruzalemu horor. Nakon par sati gužve stižemo u firmu taman na vrijeme. Kontroliraju auto dok mi tek stižemo vaditi stvari, po čijem se rasporedu može vidjeti da smo ga koristili kao stan i da se Kris ne ubija od kućanskih poslova. Ali dobro. Sve prolazi i mi se spuštamo u grad sa stanicom u parku gdje dovršavamo zalihu riže, tune i maslina. Još jedna stvar koju smo usvojili, Jeruzalem je dosta visoko, nekih 800 metara, što je 1200 više od onog gdje smo se navikli kretati i hladno je za smrznuti se. Zna čak i snijega biti. Smrznuti se spuštamo u stari grad koji je opasan ogromnim monumentalnim zidinama. Zidine je renovirao stari Herod, jasno. Da nije Herod bio bi Solomon. Ta dva frajera su zanimljivi. Solomon ima svakakvu ostavštinu koja mu se pripisuje, ali baš njega se spominje isključivo u vjerskoj literaturi. Sve priče o njemu su legendarne i nerealne i kao takve su baza za mnoge priče s istoka, kao i njegova pojava i moći koje je navodno posjedovao. Čudno kako takav strašan i najbogatiji kralj nema tragova. A opet čudno kako su ga se ulovili vjernici. Gospon Herod je uglavnom spominjan kao veliki vladar na kojeg su ponosni i koji je strašne neke arhitekturne poteze napravio. Ona super bistra ideja o Cezarei je njegova, npr. Ove zidine strašne isto. A opet, on je isti onaj lik koji je naredio pokolj djece da se spasi od Isusa, prema priči, jasno. Poznat je po tome što je utamanio i svoju familiju i što se lako kuglao s glavama rabina. Ali što je bilo, bilo je, prošlost je prošlost, a tko radi taj i griješi. Zašto se loviti za detalje kad je lik ostavio takve građevine, gradove, vječnu slavu. To što je za takav građevinski podvig u ona vremena trebalo vjerojatno porobiti pola stanovništva i utamaniti drugu polovicu i što se uvlačio rimskim carevima koliko je dug i širok da zadrži upravu, to je sporedno i vjerojatno je bilo trend u to doba. Ljudi bi sigurno izabrali i da je bila stvar izbora. Kratak đir starim gradom i to muslimanskom četvrti je dovoljan da nam se zavrti u glavi od svega.

Nekako smo našli telefon i kontaktirali Rotema, koji nam je veza za Jeruzalem i dogovorili miting na nekom trgu van starog grada. Vrijeme je da kupimo našu tradicionalnu bocu vina za domaćina. I spoznamo da je Jeruzalem još skuplji od ostatka države, jupi. Kupujemo najjeftinije vino za cijenu kojeg bi kod nas mogli piti svašta nešto. Rotem nas čeka povrh trga, imajući na oku sve što se događa na trgu. Rotem je prvi Izraelac kojeg sam upoznao. Primjerak iz udžbenika. Vojnik. Upoznali smo se čim su on i Ohad stupili na plažu, vidio sam da se približava brod i da ima nešto ljudi. Dvije simpatične totalno tetovirane hipsterke kreveljile su se da dođem bliže. Išle su po cugu na AoNang, pa su usput sreli kuhara koji ima tonu stvari pa kao da malo pomognem nositi. Cure su simpa, zašto ne. Iza cura izlaze totalno natovareni crni, bradati, mrgudni momci. Krećemo prema piratima. Kako je do pirata cijela plaža u razgovoru saznajem da su Izraelci i da su puni opreme, pa se nekako odmah najavljujem da bi s njima đir po penjalištu. Nekako to prihvaćaju, a ja im dogovaram kućicu do moje i uvodim ih u do anddonts na plaži. Samo Rotem govori i to vrlo vojnički i sažeto. Navečer ih susreo u piratima, pa držim lekcije sleka koji im se strašno svidio. Ohad je slabiji u Engleskom pa zato nije nešto lud od priče, zapravo se srami. Ali kad nekoliko puta zaredom završiš licem u pijesku nekako ti je manji bed da ne znaš dobro Engleski, pa se raspričao. Rotem je i dalje kul. On se raspametio nakon prve ture cuge i trave. Stigli su u Ton Sai. Ujutro kucam na vrata. Pomalo mi je i neugodno jer ih budim, ali rekli smo penjati, a dan ne čeka nikoga. Rotem se nekako ustaje vidno mamuran i shvaćam da ništa od njega, samo mi iznosi van hrpu opreme i vraća se unutra. Sviđaju mi se ovi dečki. To popodne smo se izubijali na najzabavnijem 6ceu na svijetu i rekao mi Rotem, trebaš doći u Izrael. I evo mene u Izraelu par mjeseci kasnije, pružam mu ruku, na što me ovaj vojnički grli.

Brzo smo se sklonili u toplinu stana djevojke s kojom Rotem trenutno fura. Tu ostavljamo torbe jer je nepraktično ići do Rotema i natrag u centar. Izlazimo na tržnicu. Tržnica (nova, ne u starom gradu) je omiljeno mjesto za izlazak mladih. Došli smo taman u vrijeme kad se štandovi spremaju iz dnevnog u noćni život i pretvaraju u kafiće. Gužva i rusvaj, svakakvi ljudi, od šporkog Arapa do ušminkanog ortodoksnog Židova. Svi su dio krvotoka tržnice. Na svakom koraku pita, njihov poseban kruh od brašna i vode, šupalj iznutra pa idealan za razne ispune. Probali smo svašta nešto, naravno, opet mi je bilo slabo od maslina, ali najveći dojam ostavili su njihovi divovski kroasani. Ja inače ful volim kroasane, iako redovito imaju dvije glavne mane. Premaleni su i fali im čokolade. E ovi su taman. Imaju jedno kilo, kilo i pol i krcati su čokolade. Savršeno. Još kad su topli direkt iz pekare… uh. Tržnicom do neuglednog kafića koji prodaje falafele i sawarme i ima stol na cesti na kojem smo si otvorili vino koje smo kupili Rotemu. Plastične čaše stil. Kao nekad na Kontu. Nije samo nama skup Jeruzalem. Pridružuju nam se još neki simpatični Izraelci, između ostalih i Yoni, prije nego smo završili u navodno najjeftinijem bircu u gradu. Najjeftiniji birc daje i neke kao tapase u vidu maslina i grickalica. Piva je nekih 20-25 kn najjeftinija, ako se dobro sjećam. I to je baš kao bagatela neviđena, samo za to određeno točeno pivo. Imaju nešto širi izbor, desetak pivi, pa se nađe i piva za 70 kn. Lokal ima i najmanji wc na svijetu. Muški wc je doslovno rupa za pisoar. Nema umivaonika, ništa. Jedva vrata zatvoriš. Doslovno pol kvadrata. Staneš izvan svega i pišaš unutra. Zanimljivo je i uređeno sve. U stilu lokala s najjeftinijom cugom u gradu.

Yoni se odmah učinio kao zanimljiv lik. Bolje se snalazi s engleskim od ostalih Izraelaca i neobično je pričljiv i informiran o svemu. Završio je arhitekturu i radi u centru. Svi studiraju iz njegove generacije, a on završio i radi. Naime Yoni ima 3 godine prednosti pred generacijom. Nije išao u vojsku. Vrlo kontraverzna odluka zbog koje ponekad ima problema u društvu. Yoni mrzi vojsku i uvjerio je vojne psihologe da je depresivan, a kako ionako imaju problema sa samoubojstvima u vojsci, proglasili su ga nesposobnim za rok. Ali bio je sposoban otići u Englesku na fax. Izbjegavanje vojske na ovaj način je rizično, ukoliko te ulove ideš direktno u vojni zatvor. A u očima kolega je neka vrsta mekušca i izdajice. Ali opet je prihvaćen nekako jer je i njima jasno koliko je dobar njegov potez bio, samo su preponosni da priznaju da su si bacili 3 godine u vjetar. U takvoj sredini presretan je kad nalete neki ljudi izvana s kojima može izmijeniti riječi bez da pazi na njih. Dosta je osviješten i kritičan prema državi, što je tu totalni tabu. Stalno je rastrgan između osjećaja, država, prilika i religija. Iz miješanog braka je. Kaže da je židov i kršćanin. Svjestan je da bi vani bolje prošao možda, ali opet ima tu nacionalističku crtu i patriotizam. Što nije lako kad nosiš 3 putovnice i državljanstva! Prema vjeri, odmah ima izraelsku. Prema rođenju, ima britansku. Prema korijenima, stari mu je Austrijanac, ima austrijsku. Idealan materijal za špijuna. Ispada da Yoni ima stan u centru i cimera mu nema, pa nam je to dosta bolja baza za istraživanje Jeruzalema, dakle selimo se kod Yonija. Ništa moramo još jednu bocu vina kupiti. Vraćamo se kasno i umorno, taman dovoljno budno da primijetimo kako simboli ljudi na prometnim znakovima nose šešire baš kao i ortodoksni Židovi. Ujutro idemo na penjački festival. Kaže Rotem čujemo se oko 8. Koma.

Buđenje u Yonijevom stanu, ne mogu se sastaviti nikako. Katastrofa. Samo bih spavao. Poruka Rotem – pokret u 11. Aaaa mila majka. Napokon ustajemo i kreće kaos s planom, plan se do 11 promijenio 12 puta. Glavno da se mičemo. Telefonski tražim raznu opremu po Jeruzalemu, izgleda da će nam faliti stvari, Kriss sam priskrbio vreću za spavanje preko Rotema, ja sam naravno gol i bos, pa uzimam poplon neki iz stana i vežem si ga na torbu. Super. Mo'š si misliti. Yoni nam objašnjava koja nam stanica treba da dođemo tamo gdje se trebamo naći sa Zvikom i ekipom. Samo što u tramvaju nema ni blizu stanice koju je on rekao da trebamo. Nekako se snalazimo s kartom i ljudima oko nas i ipak pronalazimo križanje, određujemo sjever, nalazimo i Zviku.

Zvika je također penjač i zajebant s Ton Saia, boulder stručnjak, kako on kaže, dobroćudni frajer iz Tel Aviva. Bavi se informatikom, penjanjem i ženama. Upoznali smo se kada je došao kao glavni izazivač meni na all you can eat bifeu. Izraelci se kao ponose sa time koliko mogu pojesti. Vojničine, muškarčine i te fore. Jasno da sam suvereno obranio boje naše zastave, nakon 7 dana relativno manjih azijskih normativa i intenzivnog penjanja, došli su do izražaja moji geni dijelom bodulski s kvarnerskih otoka, a dijelom grobnički iz riječkog zaleđa, kad drugih ni nemam. Nakon 7 krcatih tanjura, dvije pive i Zvikine bezuvjetne predaje, započelo je još jedno penjačko prijateljstvo. Zvika je prolazio autom iz Tel Aviva pa stao na rubu Jeruzalema da nas pokupi. Nakon slaloma kroz kontrole, obilazak zidova i raznih palestinskih zona, dolazimo nad kanjon Wadi Quelt, gdje su registracije za festival. Ovo je najveći penjački događaj u Izraelu i organizira ga jedini njihov penjački klub koji pokriva cijelu državu. Na popisu smo Kriss i ja preko Shirana, to sam još od doma dogovorio, dobivamo neke poklončiće, narukvice itd i jurimo u kanjon da ulovimo još kakav smjer.

Stijena ima masu, sve vapnenac, dobro spitano, jedino što mi nije po guštu je što je sve dosta pločno, a ja nisam baš lud od ploča. Ne stižem baš biti u formi sa prstima, ali sam generalno u dobroj formi pa uvijek mogu napasti nešto što dobro visi ili neki strop. Jedino što nemam nikakvu opremu, sve sam dogovorio s Rotemom da mi dofura, jer on radi u penjačkoj dvorani. On se ne javlja pa nemam druge nego prošetati i fotkati malo okolo. Našli smo i neke fine topake za Kriss, gdje je krstila nove kobre. U blizini je Zvika, koji je ostavio opremu u autu, krenuo osloboditi neki 6a+ nekim frendovima i zapeo u njemu, pa sam si našao fini alibi da posudim od dečkiju opremu i malo se zagrijem spašavajući im komplete. Zagrijavanje je preraslo u ozbiljnu borbu, jer je smjer dosta teži nego mi se činilo. Nekako sam ipak izgulio do kraja tu prokletu krimpastu pločetinu. Krimpovi i oni finger džepovi, baš za zagrijavanje. Umro sam. Na putu do Kriss koja je još na topovima susrećem Rotema, koji me traži okolo s opremom i voljom za akciju. Brzo si nalazimo jedan fini 6b+ sa dva prevjesna detalja, krećem kao prvi i oslobađam mrtav umoran. Odmah na toj stijeni smo si rezervirali za sutra neke slične smjerove i krenuli prema kampu jer se zatvara sve da bi životinje mogle nesmetano doći piti, kanjon je isto neka vrsta oaze, kao EinGedi, pa sve životinje ovise o njemu. Planinarenje do kampa je taman bilo dovoljno da mi se isprazni divovski kroasan koji sam pojeo za ručak. Čekamo organiziranu večeru uz yoga sat, gitare, zajebanciju, shopping, slek, penjačke priče i slično. Nakon svega u velikom šatoru je godišnja skupština kluba, pokazuje se što se radilo, vrte neki filmići i na zadnjem glavnom filmu rikava agregat koji pokušavaju osposobiti idućih par sati. Tako im i treba kad nismo ništa dobili na nagradnoj igri. Uživam zakopčan do grla u svojoj jakni i pokušavam zaspati.

Sutradan mi se naplatio trud od jučer u vidu boli u rukama. Pod u pustinji u Palestini je hladan za poludit kad pokušavaš spavati na njemu. Izmoren, gladan i prehlađen žvačem doručak i idemo po još jedan smjer. Putem na penjalište trebalo je samo još provaliti u Zvikin auto, jer je lukavo zaključao ključeve unutra. Spavao je u autu. Od svih metoda odlučili smo se za jednu od najstarijih i najpouzdanijih – razvaliti staklo grotom. Mene je dopala čast i uskoro smo spasili ključ uz ovacije prisutnih. Pored smjera koji smo jučer zamislili penjati je 25 godina stanovao (u stijeni) svećenik. Onako se filmski osamio da radi na sebi i te fore i preživio 25 godina, nevjerojatno. Još je manje vjerojatno da su ga nakon 25 godina kad je ovo proglašeno nacionalnim parkom deložirali iz rupe u stijeni. Valjda je glavni razlog što je srao okolo. Inače preko puta je veliki samostan gotovo cijeli u stijeni. Malo niže u kanjonu prema Jerihonu je također još jedan, veći i poznatiji, st. Georges samostan, također uglavljen u stijenu. Lijepo za vidjeti. Rotem je spreman satima prije mene valjda i već se zagrijao i penjao dok sam stigao na lokaciju. Svejedno želi da idem kao prvi. Težak i zanimljiv smjer, prvi i zadnji danas za mene. Još ne boli sve toliko kad penjem, ali kad se spustim je katastrofa. Čisto da zapečatim stvar odlučio sam napraviti alternativnu varijantu ulaza, dosta tešku, s dosta velikom dinamikom. Uspio sam, ali sam se i uništio do kraja. Nema veze, bar sam ostavio nešto da me se sjećaju. Došao je i Ohad, pa su Rotem i on radili na tom ulazu još neko vrijeme. Kriss je skoro izgorila od svoje želje da penje sve dok nije popela jedan top smjer za djecu i zadovoljila svoju kvotu od jednog smjera po danu. Nikako mi nije jasna s tim da želi naučiti penjati, ali ne na način da penje. Dobro drugačije ona to formulira, ali svodi se na to. E da i nema čokolade u priči. Da je čokolada na vrhu smjerova, npr, siguran sam da bi po cijele dane visila u pojasu. Iz kanjona stopom stižemo do ruba Jeruzalema, odakle stopom lovimo bus za centar i evo nas natrag u gužvi, nakon dva dana mira i prirode, rojevi ljudi, mirisi grada i dva umorna putnika pred vratima Damaska.

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net