„Bog je visoko, a kralj daleko.“ – Nikola Zrinski

Putem u Palestinu stali smo u Beit Shean. U Armageddonu smo kupili neki paket ulaznica u nacionalne parkove da nam dođe jeftinije sve skupa. X-ice funkcioniraju savršeno u Izraelu i na sve je moguće ogrebati neki popust. Dvojili smo stati ili ne, međutim isplatilo se. Ovo je arheološko nalazište nešto mlađe od Armageddona, ali puno veće pa je lakše vidjeti razliku između nastamba i puno je očuvanije. Opet je tu kamenja od pred 8000 godina pa preko Egipta kroz Grke, Rim, sve do Britanaca. Ali puno bolje je očuvano pa je tu mnoštvo stupova, ogromne saune, amfiteatar, prolazi, brda, doline, arheološki lunapark. Definitivno vrijedno pažnje.
 
Malo južnije je granica Palestine. Granica je dosta fiktivna, a kako nam je strogo zabranjen ulazak vozilom malo smo bili na iglama hoće li nekim gps trackingom vidjeti gdje smo pa nam opaliti kaznu ili još bolje ugasiti auto. Ravno je pa računam da ćemo ga izgurati natrag u Izrael ako baš bude taj scenarij. Prolazimo nepostojeću granicu i sve funkcionira normalno. E sad, toliko kontrola i svačega, a na mjestu gdje je zaista granica, nigdje nikoga. S vremenom smo naučili da su sve bitne ceste pod nadzorom Izraela. Inače sve su ceste skroz ok i brze, u državi postoji samo jedna cesta koja se naplaćuje, doduše ona jedina ima puni profil autoceste, ali sasvim je svejedno što se tiče brzine, sve su ok. Doduše mi smo jedini koje smo vidjeli da debelo gaze preko ograničenja, ali to je valjda neka genetska stvar koju vučem s Balkana. Osim cesta i područja koje Izrael iskorištava, Palestina je raskomadana na A,B i C zonu. Vjerujem da se nisu sami toga sjetili. C zona je praktički Izrael. B zona su kao Palestinci, ali uprava, vojska i sve ostalo je opet Izrael. A zona je „prava“ Palestina, tu imaju pravo na svoju policiju i upravu, poreze i slično. A zona se praktički svodi na nekoliko gradova: Jerihon, Ramallah, Jenin, Nablus, Hebron, Betlehem. U Gazi se ne zna tko pije tko plaća. Vjerujem da će na kraju platiti Palestinci, Izraelski novac i lobi su daleko bolji argumenti nego bilo što što bi Palestinci mogli smisliti. Vožnja cestom uz rijeku Jordan prilično je usamljena. Da se slučajno netko ne bi zaputio u Jordan ili natrag osiguravaju jedno 4 reda žice, bodljikave žice, žice pod naponom i tako sve do rijeke, a vjerujem da i s druge strane postoje određene „lagane“ mjere sigurnosti. Okolo pustinjski krajolik i pastiri. Čudno kako je taman onaj plodni zeleni dio Galileje pripao Izraelu, a tu gdje počinje pustinjetina i surovost, taman je granica. To je sigurno jer Bog ne voli Palestince koliko voli Židove kojima je obećao zemlju. Koliko sam shvatio prema svim pričama, muzejima, tekstovima, Izrael zapravo i nema neko realno povijesno pravo na ovu zemlju. Situacija je daleko kompliciranija danas, ali ako gledamo samo neka povijesna prava, oni nisu tu oduvijek, niti su došli i našli praznu zemlju. Zapravo jedini neki dokument koji povijesno svrstava njih tu je Biblija. Nevjerojatno koliko stvari oni objašnjavaju Biblijom, stvari koje nemaju baš veze sa bajkama, stvari oko kojih se vode ratovi. I cijelim putovanjem mi se provlači glavom varijanta odgovora na pitanje odakle Biblija. Uvijek sam mozgao nekako tko je pokrenuo pisanje te knjige i toliko se založio za marketing. Sigurno nije slučajno to bio takav hit. I sigurno nije jedan mastermind stajao iza tako dobro izrađene strategije. Put knjige je kasnije formiralo tržište i publika, vjerujem da je kršćanstvo i crkva najuspješniji spinoff te ideje, ali jako mi je logično da je zapravo to vrlo lukavo pokrenuto da bi se opravdalo naseljavanje Židova. Židovi su vrlo sposobni, dok vjera daje ljudima pravo na slobodan dan, molitvu, način oblačenja i slično, poštivanje Židova znači i priznavanje konkretnog teritorija koji su ekonomski i vojno okupirali. Lijepo piše u Bibliji. Zanimljivo,dok ovo pišem primjećujem da u wordu ako nabrajam kršćani, židovi, muslimani, budisti i tako dalje, samo židovi su istaknuti kao pogrešno napisani (traži ispravak velikog slova). I totalno mogu zamisliti zašto je baš tu mogla biti obećana zemlja, nomadsko pleme se šetalo okolo i s jednog brežuljka u sred pustinje vidjelo prostranstvo zelenila (Galileu). Jasno da je baš taj komad čekao njih. Bog bi im to bio i bliže poslao, ali nisu odobrili putne troškove. Zamislite cijene shippinga pred dvije tisuće godina. E, uglavnom stigli mi do Jerihona.
 
Svašta smo čuli o zloglasnim kontrolama i opasnostima unutar tih divljih palestinskih gradova. Strelica na cesti pokazuje Jerihon, a taksi koji nas pretiče uletava unutra kao metak pa metak. Pretpostavljamo da zna gdje ide i da onda i mi želimo tamo. Uglavnom nije znao i brzo smo ga pogubili u prljavim ulicama punim smeća. Pronašli smo centar grada, gdje je info punkt koji ne izgleda kao da je nekad radio. Ne izgleda ni kao da je nekad televizija. Ne liči na ništa. Jerihon je navodno najstariji grad na svijetu, koji je naseljen od početka svog postojanja. Ima naravno mnoštvo strelica za neke znamenitosti (ili nam se tako čini), ali u koju god ulicu se zavučemo cesta je sve lošija a nema traga ni glasa najstarijoj jezgri koja nas najviše zanima. Malo nam je bed pitati policiju, jer nismo sigurni ako smo se trebali kome javiti, rekli su nam da postoje kontrole koje treba proći, mi smo samo projurili sporednom cestom za lokalnim taksijem pored table koja kaže nešto u stilu: „Nema prolaza. Izraelcima je zabranjeno preći ovu liniju. Opasno po život. Zona A. Blablabla…“. I tako jurcamo gradom sa Izraelskim tablicama i skupljamo poglede svih okolo. Djelomično jer smo turisti sa izraelskim tablicama, a sigurno dijelom jer je Kriss stavila sušiti kolekciju tangi po stražnjim staklima u zemlji gdje se žene oblače kao članovi KKK. Uskoro napuštamo Jerihon, koji je vidno prljaviji i siromašniji od bilo kojeg dijela Izraela.
 
Taman blizu Jerihona je skretanje za „pravo“ mjesto krštenja najpopularnije biblijske brade. Odlučni da ispravimo nepravdu i zamijenimo nesvetu vodu svetom, jurimo kroz pustinjski krajolik i hrpu znakova „Mine!“ prema rijeci Jordan. Dolazimo na veliku žičanu rampu gdje nema nikoga, samo hrpa zabrani prolaza, fotografiranja i znakova za vojno područje. Nekoliko puta se vrtimo i pokušavamo shvatiti gdje je prolaz za rijeku jer nigdje ništa ne piše više, sve je puno žice i zabrani. Taman da smo odustali od ovog prolaza kad od nigdje pored nas prođe kombi iz smjera gdje dugo u daljini na cesti nije bilo nikoga. Koji vrag? I još kroz tu rampu. Ništa, to je sigurno znak božji, idemo tamo. I stvarno tu je skriven neki vojnik koji nas pozdravlja i potvrđuje da je ravno rijeka. Neka fortifikacija, minirana, pa neka crkvica, minirana, pa parking i mjesto krštenja. Skromnije od onog na jezeru, ali isto ušminkano. Vodu čuvaju dva izraelska vojnika jer je dosta blizu druga obala i druga država. Kriss mijenja vodu, opet sretna jer će donijeti svojima original suvenir. Ja gledam, opet mi se čini kao obična voda. Ali inače ja lošije vidim ponekad. Idemo natrag do križanja s glavnom cestom i pravac jug.
 
Dolazimo na križanje, a s nama i brdo rotirki, vojna vozila, oklopnjaci, teatralno ulijeću u križanje, stopiraju sve sa svih strana, filmski sve. Isprva se ne uzbuđujemo jer je tu fora da ako imaš auto s rotirkom, svakako je držiš stalno upaljenu, da se zna tko si što si. Ali ovo je nešto drugo. A sve nam je tako dobro išlo. Koji sad vrag, zatvara se križanje, a mi ne možemo nikamo, naša cesta je daleko najjadnija. Jedino da se odemo namakati u svetoj vodi Jordana. Neka ženska vojnikuša je taman pred nama pa ja izlazim uspostaviti kontakt, možda padne na moj šarm, taman nosim košulju i kravatu. Kaže da zatvaraju jer je minirana cesta (i pokazuje baš cestu po kojoj smo došli pred pol sata). Hm, dobro. Pitam ako je minirana cesta na jug, kaže ona nije, super je. Da to su rekli i za ovu do maloprije. Pa ako nije minirana, što ne bi mi prošli križanje i otišli na jug? „Može.“ – kratko odgovori. Dovoljno da nam se vrati raspoloženje i originalni plan da uz Mrtvo more prođemo skroz do Negeva, do grada BeerSheve. Uz Mrtvo more prolazimo kontrolu koja označava ulazak u Izraelski teritorij i penjemo se okomito do razine mora i velike pustinje Negev.
 
U Beer Shevu dolazimo posjetiti zabavnog prijatelja Shirana. Uvijek spomene kako mu se ime izgovara: „it's like: she ran away!“. Shiran nas smješta u stan koji dijeli sa cimerima, mi ga počastimo sa bocom vina. Naravno nije lako pronaći jeftinu bocu vina u Izraelu, trebali smo se nakupovati vina u Palestini. Lovim neke propuštene razgovore sa Shiranom, pokazuje nam novu tetovažu, objašnjava kako je oduševljen studijem koji je upisao. Shiran je jedan od Izraelaca s kojima sam se družio na Ton Sai plaži. Tom nekom svijetu za sebe. Shiran mi prepričava kako su ljudi taman kad sam otišao odlučili započeti govoriti kako su posvuda turisti, a na Ton Sai se osjećaju kao kući. Stvarno je neka posebna struja u zraku na tom mjestu među tim ljudima. Sa Shiranom nisam toliko penjao, ali smo se družili po plaži, slacku, svirali, pjevali i ušlagiravali se voćnim shakeovima. Na brzinu dajem Shiranu neke smjernice za daljnji trening, krcamo struju, peremo robu i ubijamo se od spavanja u toplom krevetu. Ujutro imamo miting sa Shiranom u najboljem Hummus restoranu (zalogajnici) u gradu. Dogovorili smo se dosta mutno, ali po izgledu objekta i osoblja pretpostavljamo da je mislio na rasta-izraelski kafić sa super susretljivom poslugom i vlasnikom. Isprobavamo to glavno jelo ove regije, varijantu sa tahinijem, grahom i običnu, plus hrpa nekih dodataka, domaća kava i žestice. Hummus je kaša od slanutka, kombinacijom sa dodacima se dobivaju novi okusi, može se jesti iz tanjura, u sendviču, kako god je praktično. Glavna žestica je Arak – sastojak koji je čini posebnom je Anis. Cugu, kavu i dodatke smo dobili gratis, jer smo oduševili vlasnika. Ili jer je bio prenapušen da normalno razmišlja. Prije odlaska za Mrtvo more dogovaramo sa Shiranom detalje oko prijevoza na penjački festival na koji skupa idemo za koji dan. Detalji koji će se 10 puta promijeniti, naravno.
 
Vijugamo pustinjom, tu i tamo stanemo nešto pogledati, ali ne gubimo iz vida sljedeći cilj: Sodoma. Mislio sam to je grad gdje ću se osjećati kao kod kuće. Sodomu nije lako pronaći. Ima dosta vodiča i uputa koji daju informacije o položaju tog grada i daju naslutiti da postoje neki ostaci koje se može vidjeti ili barem naselje za popiti pivo. To su klasične navlakuše. Postoji brdo Sodoma, kompletno od soli, na južnom dijelu Mrtvog mora, koji je inače drastično slaniji od sjevernog. Uspeli smo se autom do samog vrha Sodome, iako je zabranjeno kao, odakle puca predivan vidik na more i okolne visoravni. Ovo je vjerojatno jedina planina na svijetu kompletno od soli. Kvačica na checklist. Offroad u podnožje gdje je navodno bio grad koji je Bog ljubomorno spalio jer je tamo bio centar zabave. Nema grada, nema ništa, ima samo špekulacije oko toga gdje je grad možda mogao biti, ali sve je apsolutno neutemeljeno. Doslovno kažu vodiči i priručnici da se radi o glasinama. Ma kakve glasine, o čemu vi pišete i pričate? Kao šuška se po Rijeci da je pred dvije milje godina na Krku bila dobra konoba. Na ovom dijelu mrtvog mora dosta je postrojenja, najveća je tvornica koja prerađuje magnezij. Tvornice su šareno opiturane i okićene lampicama. Fora. Južni dio mora je skroz pregrađen svakakvim nasipima, vjerojatno jer se odavde crpi dosta sirovina, pa se u manjim bazenima lakše radi. Južni dio mora je zapravo odvojen od sjevernog, radi se o dva jezera odvojena nasipom.
 
Na južnom dijelu je najpoznatije odmaralište i lječilište Ein Bokek, gdje smo odlučili pronaći neko parkiralište za prespavati. Voda je tu skroz mirna i reflektira sve kao ogledalo. Dno je kompletno bijelo od soli i ono malo biljaka koje rastu uz rub je također okovala sol. Životinja u moru nema, preslano je, zato se i zove kako se zove. Kamenje je zapravo sol i dosta je oštro. Obale Mrtvog mora su nekih 430 metara ispod razine mora, pa je to točka sa najmanjom nadmorskom visinom na svijetu. Ili bolje rečeno nadvodnopodmorskom visinom. Još jedna kvačica na popis. Tekstura vode je čak lagano drugačija. Salinitet je nekih 35%, pa spada u najslanije vodene mase na planeti. Postoje slanija jezera, na dalekom južnom polu negdje. Ako se dobro sjećam osnovne škole, salinitet Jadrana je oko 37 promila i spada u slanija mora. Dakle ovo je neusporedivo više. Još je zanimljiva stvar što je tlak zraka oko mora puno veći od normalnog i natrpano je kisikom, pa je skoro nemoguće dobiti opekline od sunca jer štetne zrake ne uspijevaju probiti. Voda je zimi često toplija od zraka, pa je kupanje ugodno, iako nije baš klasično kupanje. Za sada smo preskočili kupanje, pronašli smo super parking za kamione i protegli noge kroz nekoliko trgovina, šetnica i slično. Svi govore ruski i čekaju ruske turiste. Prodaju se dijamanti i svi mogući ljekoviti sastojci iz mora, kozmetika, tretmani, sve je biznis. Hoteli su skupi i luksuzni, svi nude spa zone na mrtvom moru. Tako i naš autić ima bogatu ponudu maslina, mogućnost optrčavanja, guranja, raznih upora, na sicevima je moguće raditi trbušnjake, izdržaje. Može se koristiti sa spuštenim i podignutim prozorima. Kad potrošite kisik unutra imate simulaciju hipoksičnog treninga, pa izađete van na zrak prezasićen kisikom. Ovakvih stvari nisam siguran ima li u Hrvatskoj uopće. Kristina u sportskom duhu ne zaostaje ni mrvicu za režimom treninga koji si je i inače kod kuće zacrtala. Drugim riječima ne radi ništa i još ometa mene u iskrenoj namjeri da treniram. Možda to i nije loše, energija mi je na minimumu jer jedemo malo i rijetko, a nemam zaliha baš. Kao neki.  Ulaz u ovaj „gradić“ je naravno pod ekstra nadzorom i ima danonoćno stražare na ulazima, koji kao i većina kontrola u zemlji služe da vam zažele ugodan dan. Naš plan je ujutro se ustati prije sunca i dočekati zoru na slavnoj Masadi.
 
Plan je propao, nitko nije lud ustajati se tako rano da se pentra uzbrdo na neku glupu Masadu. Masada je jedan od najmodernijih nacionalnih parkova Izraela. A u tom Izraelu svaki vrag je nacionalni park. Kao u Australiji nešto. Uglavnom ovaj ima fensi muzej, novu žičaru, sve je ušminkano do bola. Masada je drugo najposjećenije mjesto u Izraelu. Masada je ponos Židova. Masada je impresivna tvrđava na vrhu velike stijene i tamo je izgrađen cijeli mali gradić unutar tvrđave. Herod je naravno zaslužan za izgradnju svega. Ali položaj, arhitektura i sve ostalo nije razlog zašto svaka generacija osnovnoškolaca dolazi tu dočekati jutro u nekom ritualu gdje postaju muškarci ili zašto svi vojnici imaju svoj red na Masadi. Legendarnoj i neosvojivoj Masadi. Tako kažu. Naravno, kao i svaka štorija koja naginje fanatizmu, ima mnoge rupe kad se bolje pogleda više izvora i poveže neke navode koji nisu iz školskog udžbenika Izraela. Ma čak i nije potrebno gledati bolje da se uvidi nelogičnost svega i židovska snalažljivost, u ovom slučaju, da od kukavica naprave heroje. I sam muzej nije da iznosi neistinu, već pažljivo bira gdje što napisati i izložiti, što podcrtati a što prešutiti. Pređimo na štoriju.
 
Svaki pravi Židov zna kako je brojčano nadmoćna Rimska vojska jedva jedvice osvojila svetu zemlju, uz strašne gubitke, a kao zadnji stup borbe za pravdu, slobodu i sve dobro ostala je stajati Masada, koju su Židovi branili i branili dok Rim nije napao sa tisuću legija, a tisuću Židova u zidovima odlučilo je da će radije umrijeti nego pasti pod Rim, jer oni neće biti robovi, jer su oni pravi borci za slobodu, jer su samo oni tako odlučni i ponosni i prkosni. Tako su si svi oduzeli život i nitko nije pao u rimske ruke. Eh da. Ludnica je biti Židov. Slušate ovakva nacionalistička naklapanja cijeli život. Cijela država je super nabrijana. Nego, ovako sam ja to vidio.
 
Nekih 30, 40 godina prije nove ere, Rim i Židovi imaju neko paralelno upravljanje, dogovor, ovo ono. Moj dojam je da se Židovi uvlače Rimu kako ih ovi ne bi sravnali u parking za legije. Uglavnom, Masada zjapi prazna i u njoj se naseljavaju Sikari. A oni su kao neki pobunjenici koje su sami Židovi izopćili i nemaju gdje jer ih ne prihvaća niti Rim niti Židovi. Masada im je zgodna jer ih nitko ne dira. Postaje popularna besplatna stanarina i sve više im se ljudi priključuje tamo, jer nema kamo. Kako ih sad ima, iskorištavaju to da pljačkaju okolna sela, jer su lijeni za baviti se poljoprivredom. Dakle nije to neka krema društva i ne mare previše za ideale. Štoviše, o njihovim kvalitetama govori to da su poklali 700 žena i djece u jednom od napada na Ein Gedi. Ali to ne piše u muzeju ili udžbeniku vjerojatno. I tako je Rimu dojadilo da netko uzima pravdu u svoje ruke i odlučili su malo presložiti interijer Masade. Poslali su legiju da to riješi. Legija je regrutirala ekstra Židove u pomoć. Dakle ovi original Židovi su pomagali opsadu. Masada se zatvorila, imala ogromne rezerve i zbog svog odličnog položaja stvarno djelovala neosvojivo nekim barbarima. Ali rimske legije nisu baš laici što se rata tiče i okružili su tvrđavu da nema mogućnosti bijega, pa izgradili ogromnu rampu do ulaza i na nju nakalemili velikog ovna. Kad su to uočili pobunjenici, odlučili su se svi međusobno pobiti. Možda su se i posvađali jer je krenula panika. Čini mi se vrlo realno i to rješenje. Ali, činjenica je da su se očito potamanili sami nekako. Njih skoro 1000. Dakle priča nema ništa pozitivno.
 
No sve i da stoji prva priča, kako samoubojstvo može biti pozitivno? Nije niti u Bibliji, koja je očito fleksibilna po potrebi, ni u nikakvoj kulturi ili okolnostima. Šta legija je došla i poslala poruku potamanit ćemo vas, a ovi su vratili: „nema veze, sami ćemo“. Mnogim narodima je velika čast bila poginuti u bitci i to nije naročito pametno ako se može drugačije, ali potpuno razumljivo. Što se ovi kreteni nisu sjurili na Rimljane u posljednjem jurišu, pa i da je uzaludno, sve ti daje veće šanse nego se ubiti. To je najjadnije i najgluplje što su mogli. I sad to Židovi koriste kao svoju najveću pobjedu. Nikako mi nije jasno. U najmanju ruku je licemjerno. Očit primjer kako se vješto manipulira poviješću, da bi se manipuliralo sadašnjošću. Masada je pravi šou i od toga je napravljena svjetska priča, tone turista tu dolazi vidjeti to, kažu da svaki muški Židov mora jednom posjetiti Masadu. Što bi onda mi trebali napraviti sa svojom ratnom poviješću i tradicijom. Malo tko zna za liburnijske brze lađe koje su gazile rimsku ratnu mornaricu po cijelom Kvarneru. Prosječni Hrvat, a kamo li turist, ne zna da je Klis branjen Uskocima 15 godina odolijevao turskim opsadama. Trsatske stube su zapravo stube kapetana Petra Kružića, čija glava je sahranjena na njihovom vrhu, glava koju su Turci razmontirali od tijela kad je Klis napokon pao. Kako mu nije palo napamet upucat se u tih 15 godina? Jedan Nikola Zrinski koji je sa 2500 vojnika držao Siget protiv 100000 Turaka preko mjesec dana i zaustavio cijelu invaziju pred tim gradom gdje je na kraju isto ostavio glavu u posljednjem jurišu zajedno sa još nekoliko hrvatskih plemića. Glava je obišla Tursku da se zaista uvjere da je mrtav legendarni vojskovođa. Zrinsko Frankopanske bune, Rakovička buna, svi su oni nastradali. I svi su mi daleko draži u kategoriji ratnog junaštva od ekipe koja poubija žene, djecu i sebe. Ne'š ti otpora. Ono što želim istaknuti nije kako je Hrvatska najbolja na svijetu, iako ima neosporivu i uglednu ratnu tradiciju, već kako bi se možda mogli bolje iskoristiti neki potencijali u turizmu, marketingu i slično. Ako ovi od grupe pobunjenika koja se kukavički ubije naprave junake, mislim da bi se barem trebao snimiti poneki film o našim junacima.

Na tvrđavi smo skoro umrli od gladi. Gluposti iscrpe čovjeka. Jedva smo dočekali doći do auta da pojedemo zalihe riže koje imamo i krenemo prema oazi Ein Gedi. Vozim se po toj svetoj zemlji i razmišljam, Bog je stvorio svijet. Zašto je stvorio svijet i sve „bitne“ stvari stavio u Izrael? Što će mu toliki svijet bez veze onda… Što nije čuvao zemlju od tolikih osvajača? Zašto Isus ili ekipa iz biblije nisu posjetili Australiju? Pa više ljudi su u Kini i Indiji mogli „naučiti“ nego tu. Srećom je EinGedi blizu pa ne umaram mozak poganim mislima.

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net